Jedan je od najznačajnijih alt saksofonista poslije Charliea Parkera, s kojim je prijateljevao, ali čijeg se utjecaja i zamke kopiranja oslobodio još početkom karijere, Lee Konitz postao je slavan krajem 1940-ih kad je svirao u nonetu Milesa Davisa s kojim je snimio čuvenu ploču “Birth Of The Cool”.
Otada je počeo snimati i kao vođa skupine objavivši na desetke vlastitih albuma za razne izdavače, pa tako i Atlantic. Iako za tu diskografsku kuću nije objavio puno izdanja, radi se o nekima od najvažnijih albuma u njegovoj diskografskoj karijeri. 
Među njima su “Lee Konitz with Warne Marsh” i “The Real Lee Konitz” koji su reizdani u japanskoj ediciji “Jazz Best Collection 1000“, zahvaljujući Dancing Bearu dostupnoj i na našem tržištu i to u promotivnoj prodaji.
Izraziti predstavnik cool jazza, glazbenik bogata iskustva, jazz edukator, autor stručnih jazz knjiga, dobitnik brojnih priznanja i nagrada, Konitz u svojoj karijeri bilježi suradnje s vodećim jazz glazbenicima: Stanom Kentonom, Gerryem Mulliganom, Daveom Brubeckom, Charlesom Mingusom, Paulom Bleyom i Ornetteom Colemanom. No, njemu najdraža je ona s tenor saksofonistom Warenom Marshom koji je, poput njega stasao svirajući u krugu west coast glazbenika koji su se okupljali oko karizmatičnog pijanista Lenniea Tristana.
Najvažniji dokumentirani plod njihove suradnje je album “Lee Konitz with Warne Marsh” izvorno objavljen 1954. “Marsh je bio jedan od važnih improvizatora u jazz glazbi” rekao je Konitz u razgovoru što smo ga vodili poslije koncerta koji je održao krajem 2010. u Amsterdamu. “Bio je mirna osoba koja nikad nije težila samopromociji. Uvijek je težio glazbenom napretku. Bio je jedan od najčistijih improvizatora jazz glazbe. Naše su svirke bile čudesne. Naime, u glazbi se događa čudo kad se ostvare uistinu spontane izvedbe koje imaju smisla, a iznenade i nas same.”
Osim vlastitih skladbi izvode i standarde, među ostalima “Donna Lee” Charliea Parkera. “Jako sam dobro naučio svirati Parkerova sola, ali nisam osjećao potrebu da tako i sam sviram” rekao je Konitz. “Moramo proučavati sjajna sola, spoznati kako su koncipirana i tada ih prilagoditi vlastitim osjećajima. Naime, moje životno iskustvo nije istovjetno Parkerovom i zato nisam želio svirati njegove fraze kao što su to činili drugi glazbenici.” Uz Konitza i Marsha na snimanju ovog albuma sudjelovali su gitarist Billy Bauer, pijanist Sal Mosca (u jednoj izvedbi Ronnie Ball), kontrabasist Oscar Pettiford i bubnjar Kenny Clarke.
Bauer je svirao i na snimanju Konitzova albuma “The Real Lee Konitz” objavljenog tri godine poslije. Na tom snimanju pridružili su im se kontrabasist Peter Ind i bubnjar Dick Scott, te u dvije izvedbe trubač Don Ferrara. I taj je album sjajan primjer suštinskog cool jazza, jednog od stilova kojeg je Konitz bio predstavnikom. “Pravo značenje cool zvuka za mene znači da sam opušten i da imam nadzor nad zvukom, da je ekspresivan i da notama koje odaberem podarujem stvaran zvuk” rekao je Konitz. “Riječ cool je u četrdesetim godinama prošloga stoljeća imala negativno značenje. Cool je bio naziv za nešto što je bilo suprotno od hot jazza. Cool je bio za bjelce, a hot za crnce.”
Plodan skladatelj, Koniz je na ovaj album uz standarde i jednu Tristanovu, uvrstio i dvije vlastite skladbe koje odražavaju spomenuti pristup. No, najvažnije su sjajne imprvizacije, a upravo su njega proglašavali jednim od najvećih improvizatora u povijesti jazza: “Odupirem se šablonskom pristupu koji nalaže uobičajeni slijed sola i povratak na temu”
“Nastojim napraviti nešto krećući se u nepoznatu glazbenom okružju, u sferi nesvjesnog. Taj sam pristup zadržao kao suštinski, ali ujedno želim pronaći nove, različite načine kreiranja glazbe, improviziranja. Ne zanima me sviranje naučenih sola, samo da bih zadivio slušatelje. U trenutku nastupa želim početi ispočetka i kreirati nešto novo, ispred publike koja će na taj način spoznati istinsko značenje improviziranja.” Slušajući pažljivo ove ploče lakše ćemo shvatiti značenje ovakvog načina razmišljanja.
