40 godina smrti Nicka Drakea: blues engleskog maminog sina

“A bio je tako miran, tih i povučen čovjek” izjava je koju često daju susjedi nekog nesretnika kada isti doživi ‘kratak spoj u glavi’ i napravi kraval.

Iako je Nick Drake bio iznimno povučena osoba, daleko od toga da je bio
miran. Inspirirana njegovim unutarnjim bitkama, Drakeova muzika i 40
godina nakon smrti njena autora udara možda jače nego ikad.

Početkom ovog stoljeća bilo je gotovo uobičajeno u muzičkim glasilima opisivati novi naraštaj kantautora kao “Križanac XY i Nicka Drakea“. Engleski je kantautor tako prepoznat među generacijom Y, a onda i narednim uzrastima te se cementirao mjesto u panteonu najvećih engleskih muzičara. Rijetko koji umjetnik s kvantitativno tako malo albuma i pjesama je inspirirao tako mnogo različitih umjetničkih smjerova i ostao instantno prepoznatljiv i originalan.

Ako su Stonesi, Zeppelini i Depeche Mode (između ostalih) derivirali blues na način da su ga pretvorili u autentični glas prljavih engleskih besposlenih bitangi, Drake je taj isti blues derivirao u glas mirnog engleskog džentlmena u demodiranom džemperu, koji pije čaj u pet, i stoički gleda na okolni svijet koji zapravo nije njegov svijet. Njegov svijet je onaj koji je otišao s njegovim djedovima i bakama. Zapravo, osim bluesa i jazza, najveći muzički utjecaj na Nicka je ostavila njegova mama Molly, čije se snimke mogu čuti na Bandcampu. U oči će upasti vokalna sličnost i ’emocionalna frekvencija’, odnosno senzibilitet mame i sina.Drakeova jediskografska karijera počela već u njegovoj dvadesetoj, nakon ne pretjerano uspješnog studiranja književnosti na Cambridgeu, kada je vrlo rano bila prepoznata specifična kvaliteta njegovih pjesama. Potpisao je za etiketu Island, za koju su tada svirala krema tadašnjih britanskih muzičara s nagnućem prema folklornoj muzici: Fairport Convention, Pentangle, Traffic, Jethro Tull, John Martyn.Na pločama mu je svirala plaćenička krema (Richard Thompson, John Cale iz The Velvet Undergrounda, Paul Harris iz grupe Manassas, Danny Thompson iz Pentanglea, Dave Pegg i Dave Mattacks iz Fairport Convention, te Mike Kowalski i Ed Carter koji su u to doba bili pobočnici The Beach Boysima).Drakeov izričaj je bio daleko od klasičnog ‘folk-revivala’: ne jednom je Nickov producent Joe Boyd tvrdio da Drakeu treba prestati lijepiti etiketu folk. S druge strane, teško je ne primijetiti vanvremensku atmosferu Drakeovih snimaka: da ne znate u kojem je periodu djelovao, teško ćete uspjeti ustanoviti kada su mu snimke nastale: osim što nije mario za žanrove, Drake je dobro poznavao klasičnu muziku i principe harmonija.Malo je poznato da je Drake, osim fantastičnog vladanja gitare (probajte skinuti njegove dionice), svirao klarinet i klavir. Osim toga, Drake je vladao i – tišinom. Iako mu je gitaristički stil bio bogat raznim trikovima, nikad nije otklizao u kič ili beskrajno pimplanje, nego je na svim svojim snimkama zadržao pravilo reda i umjerenosti.

Zašto se Drakeove ploče nisu prodavale? Da, Drake nije htio nastupati uživo, nije objavljivao singlove, što je za tadašnje gabarite diskografske industrije značilo samo jedno: otići u vražju mater. Brojke o prodaji ploča Velveta i drugih ‘underground’ velikana su u odnosu na Drakeove tiraže bestselleri. Glavni razlog nikakve prodaje za Drakeovog života osobno smatram njegovu depresivnost koja se jednostavno prelijevala na pjesme i koja je bila preintenzivna za tadašnji zeitgeist, a i nenastupanje je doprinijelo da Drake ostane možda najbolje čuvana tajna ‘underground’ muzike ’60-ih i ’70-ih godina dvadesetog stoljeća.

Pastoralni debi “Five Leaves Left“, objavljen 1969. ostaje Drakeovo najvedrije i najprozračnije djelo: predivne orkestracije njegovog kolege s Cambridgea Roberta Kirbya i prekaljenog veterana Harrya Robinsona te zagasit Drakeov glas dali su ultimativnu ploču za slušanje u kišne dane ‘pod dekicom’: zažmirite i pjesme vas vodeu posve nepredviđene krajeve. Iako kritike nisu oskudijevale komplimentima, prodaja je bilježila par tisuća primjeraka. “Ja to jednostavno ne mogu” javio je Drake kad je otkazivao ugovorene promotivne nastupe. Nakon toga više nije imao javne koncerte.

Drugi album “Bryter Layter” donio je najviše pristupačnih pjesama, no vedrije melodije, veseliji ritmovi i obilje ‘štrajhova’ nisu mogle sakriti rastuću Drakeovu depresiju: rezultat je donio gotovo istu prodaju kao prvijenca, uz raspamećene kritike. Robert Kirby je dobio više prostora da se razmaše svojim aranžmanima, album počinje i završava instrumentalima, a “The Fly”, “At the Chime of City Clock”, “Poor Boy” nastavljaju niz malih remek-djela.

Nažalost, ubrzo nakon izdavanja “Bryter Layter” Drake ubrzo počinje tešku borbu s depresijom koja će donijeti nove umjetničke trijumfe, no i nove patnje u privatnom životu. Rijetko kad blues zvuči tako uglađeno i ‘razvaljeno’ kao što je to bio slučaj na posljednjem Drakeovom albumu koji mu je izdan za života, “Pink Moon“.

Snimljen u samo dvije noći, “Pink Moon” je izložba minimalističkih uznemirujućih vinjeta koje prikazuju autora kako tone u izvrnutu stvarnost. Nesretni Drakeov život bio je inspiracija za pjesmu kantautora i jednog od rijetkih Drakeovih prijatelja Johna Martyna, koji mu je posvetio broj “Solid Air”, koji se nalazi na istoimenom albumu.

Svoj glazbeni testament Drakeje ostavio na svoje posljednje 4 snimljene pjesme, gdje je zazvučao na granici bola. “Black-Eyed Dog” i “Voice From the Mountain” su gotovo grafički opisi patnje u koricama antiknog bluesa. Zadnjih 11 mjeseci Drakeovog života su pomalo ispunjeni kontroverzom: prema nekima Drake se oporavljao od depresije, prema drugima još je više tonuo. Nažalost, iako je imao relativno brižnu blisku okolinu, tolerantnu diskografsku kuću, te benevolentne i malobrojne prijatelje, Drakea je malo toga u životu veselilo.

Nikad nećemo saznati što se točno dogodilo 25.11.1974. – Drakea su oko podneva pronašli njegovi roditelji. Imao je nepunih 27 godina. Je li bila riječ o slučajnom predoziranju antidepresivima ili nešto drugo, još se i danas raspravlja.

U ovih 40 godina nakon prerane smrti Drakea su prepoznali Robert Smith koji je svoj bend The Cure imenovao po stihu iz pjesme “Time Has Told Me”, veliki diskofil Peter Buck iz R.E.M., koji je s grupom čak angažirao Drakeovog producenta Joea Boyda, te Paul Weller i Beck. Ipak, najveću prepoznatljivost Drakeova je muzika stekla na samom prijelazu iz 20. u 21. stoljeće, kad je pjesma “Pink Moon” bila uključena u reklamu za Volkswagen Golf, nakon čega je prodaja Drakeovih nosača zvuka naprosto eksplodirala (a valjda ni svi oni silni Golfovi nisu loše prošli).

Od tada naovamo, Drakeovi albumi se redovito ponovo izdaju. Najfriškiji je komplet “Tuckbox” koji sadrži sva tri studijska albuma, plus dva diska rariteta te sve 4 zadnje pjesme. Rijetko gdje ćete naći bolju potvrdu stare poslovice ‘tiha voda brege dere’, nego u djelima ovog nemirnog, senzibilnog, prerano preminulog glazbenika.