Isključivo za fanove

“Family Tree” kolekcija je demo snimaka kantautorskog usamljenika Nicka Drakea i članova njegove obitelji snimljenih prije objavljivanja debitantskog “Five Leaves Left” iz 1969., koja donosi priču o njegovom glazbenom sazrijevanju, rađanju melankolije i sumornosti, pokraj koje se i neslužbeni kanadski ministar depresije Leonard Cohen doima poput veseljaka.

Nick Drake vjerojatno je najtužnija figura kantautorskog svijeta. Za kratkog života (umro je 1974. u 27-oj godini), njegov talent prošao je gotovo nezapaženo, a zahvaljujući velikim zvijezdama koje ga danas navode kao jednog od svojih uzora (Peter Buck, Robert Smith, Lucinda Williams, Belle And Sebastian, zaista preopširno bi bilo sve ih navesti…) i koje su njegov autorski rukopis utkale u svoj izričaj, interes za njegovo stvaralaštvo rastao je kako su desetljeća prolazila.

Drake je iza sebe ostavio svega tri albuma koji su, umjesto da ostanu skriveni dragulji za koje bi znali samo istinski ljubitelji čistoće, iskrenosti i ljepote njegova izričaja, redom postajali, zahvaljujući brojnim reizdanjima, bestselleri, ‘štancala’ su se mnogobrojna posthumna izdanja koja su stare obožavatelje privlačila dodanim raritetnim snimkama kao bonusima. I nije trebalo proći dugo, samozatajni autor pretvorio se u pravu ikonu, kultnu osobu glazbenog svijeta. A krug obožavatelja zamijenila je horda obožavatelja.

Nepotrebno je reći da “Family Tree” ne otkriva ništa novo, čak štoviše, potrebna je određena količina predznanja o samom Drakeu i njegovom stvaralaštvu uopće kako biste shvatili kako je pred vama svojevrsni vremeplov baziran na dvadeset osam pjesama kroz koje se tek nazire onaj mračan, introspektivni i romantični trubadur najpoznatiji po savršenom i nadasve neobičnom fingerpickingu (mada je, kao što se vidi u Mozartovom “Kegelstatt Triu” znao svirati i klarinet). A melankolična magija njegova glasa i žica gitare još uvijek je jedinstvena i teško da će ikad biti nadmašena.

Većina materijala s ove kompilacije već je dugo prisutna među obožavateljima u vidu bootlega, a snimljene su 1967. u obiteljskoj kući Drakeovih, uz pomoć majke Molly i starije sestre Gabrielle. Molly Drake zastupljena je s dvije autorske pjesme (“Poor Mum” i “Try To Remember“) koje ne treba gledati kao trpanje ondje gdje joj nije mjesto, već doživjeti kao djela osobe koja je izvršila presudan utjecaj na svoga sina (Drake je imao skladbu “Poor Boy”, naslovi pjesama su preslični da bi bilo slučajno).

Snimljene u opuštenoj atmosferi, sa svim pogreškama pri izvedbi, razgovorima, smijehom, nuspojavama (lupanje ili razbijanje nečeg staklenog), pjesme jednostavno zrače toplinom i opuštenošću što je za Drakea i više nego bitno, s obzirom na njegove fobije od nastupa uživo i boljke koje su se pritom pojavljivale (sjetite se samo nastupa leđima okrenutih publici).

Rani radovi, demo snimke pjesama koje će se pojaviti na kasnijim albumima, obrade – od Boba Dylana, Berta Janscha, Jacksona C. Franka i Davea Van Ronka (klasični repertoar folk zabavnjaka šesdesetih) – tek retroaktivno potvrđuju veličanstvenost Nicka Drakea. A tminu koja će ga kasnije obilježiti, one crne, mračne, depresivno teške oblake koji će se nad njim nadviti, čineći njegove pjesme sumornim, nagovještava (koje li ironije) vjerojatno najraniji uradak kojeg je ikad snimio “They’re Leaving Me Behind“.

Jedna stara mudrost kaže kako bi ljudi željeli besmrtnost, a ne znaju što bi radili u kišno nedjeljno poslijepodne. Ponekad se pitam bi li se populacija smanjila kad bi tada zasvirao Nick Drake.

“Family Tree” isključivo je za fanove Nicka Drakea kojim će obogatiti svoju fonoteku, dok bi svi ostali koji to žele postati ipak trebali potražiti neko drugo posthumno izdanje, ne zato jer bi ih ovo moglo razočarati, već što ga jednostavno ne bi mogli u potpunosti razumjeti.