Olovni ples: “Više u publici ne poznajemo svakog ponaosob”

Olovni ples održao je nedavno koncertnu promociju posljednjeg albuma “Nulti dan” u zagrebačkom Vintageu.

Novi album uvijek je dobar povod za razgovor, stoga smo popričali s glasom i gitarom benda, Tomislavom Zorićem, na dugo i široko o bendu, albumima i daljnjim planovima…

Tko čini Olovni ples?
Olovni ples od početka (2007. godina) čini ista četvorka. To su Vjeran Pavlović na bas gitari, Bojan Rađenović na bubnjevima, Stipe Periša vokal i gitara, i ja. Nas četvorica zajedno sviramo još od kraja ’90-ih godina. Stipe i Bojan bili su jezgra u bendu Dangube u čiji se rad u zadnjoj fazi uključio Vjeran. Istovremeno smo Bojan, Vjeran i ja svirali u cover bendu Glomazni otpad, uglavnom po tulumima. Nakon raspada Danguba Bojan i Stipe oformili su garažni bend The Buzzers koji je čak jedno vrijeme oko 2000. godine postao klupska atrakcija na zagrebačkoj sceni. Svirali su na mjestima poput SPUK-a, SC-a i u Jabuci. Nakon raspada Buzzersa 2003. godine, Stipe je neke svoje glazbene ideje spojio s poezijom Antuna Gustava Matoša i snimio album koji je nazvao “Olovne”. Međutim, mi smo se nekako razišli u to doba i taj album je odležao četiri godine do 2007. kada se mi ponovno okupljamo i Stipe smišlja ime Olovni ples. Paralelno s tim album “Olovne” preimenovan je u “Olovne pjesme za olovni ples” i objavljen je za Slušaj najglasnije Zdenka Franjića. To je početak Olovnog plesa kakvog danas znamo. Kako zatim teče vaša razvojna priča?
Tada smo se počeli malo više baviti autorskom glazbom, a u našu priču ušli su tekstovi pjesnika. Na neki način morali smo otpustiti stare obrasce pristupa glazbi. Dečki su prije svirali garažni punk-rock, a ovo je više težilo nekom folk-šansonjersko-bluzerskom stilu. Paralelno s objavom prvog albuma počeli smo raditi kućne snimke kad god nam se pružila prilika. Stipe je imao jako puno ideja i jednostavno smo sve to počeli bilježiti. Tako smo u razdoblju od 2007. do 2009. pod etiketom nezavisnih izdavača kao što su Brlog Records i Slušaj najglasnije objavili nekoliko albuma. Iz današnje perspektive to su ipak lo-fi albumi i svi su dostupni besplatno na Bandcampu.

Glavno obilježje svih tih kućnih albuma je da su mirnijeg akustičnog usmjerenja, bez ritam sekcije. Kućna produkcija uvjetovala je to da se sve te pjesme ne mogu probiti u radio eter, a samim time ni do šire publike, već su bile usmjerene na uski krug slušatelja. Paralelno smo kao cjeloviti bend svirali gdje god nam se pružila prilika. U to je vrijeme već postojala čitava scena koju je omogućio MySpace. Mi smo tu otkrili čitav novi svijet. Došli smo na jednu svirku Nine Romić i Stipe joj je gurnuo naš CD u ruke. Par mjeseci poslije zvala nas je na svoj koncert. Tu smo se povezali s nekim glazbenicima i vidjeli smo da postoji slična priča i da je ta My Space scena dosta aktivna. To se poklopilo i s programom Novi zvuk u Sax!-u koji je bio utorkom i vodio ga je Zvonimir Duspara. To je bilo mjesto gdje si mogao uživo predstaviti svoju glazbu zagrebačkoj publici.Kako su nastajali albumi?
Nismo se odvažili ući u studio sve do 2009. godine kad smo već imali neko sviračko iskustvo i uvidjeli da dobro funkcioniramo uživo kao cjeloviti rock bend. U proljeće 2009. godine odlučili smo se ući u studio Kramasonik u kojem je jako puno bendova snimilo jako dobre albume. To je bilo naše prvo iskustvo u studiju. Pripremili smo set od nekih 17 pjesama i odlučili to u dva dana snimiti u studiju. Bili smo totalno nesvjesni samog procesa. Rezultat tog snimanja bio je album “Sloboda” koji je u biti kompilacija, odnosno retrospektiva našeg rada u razdoblju od 2007. do 2009. godine. Nakon snimanja albuma Stipe i Bojan počeli su obilaziti izdavačke kuće. Svi su rekli “Super, odlično!” Međutim “Sloboda” je odležala 3 godine dok konačno nije ugledala svjetlo dana u prosincu 2011. kada smo ju odlučili objaviti za Slušaj najglasnije. Niti mjesec dana nije prošlo i Croatia Records je odlučila od “Slobode” napraviti službeno diskografsko izdanje. Tako je CD “Sloboda” dospio i na police u CD shopovima. U međuvremenu mi smo neprestano stvarali nove pjesme i po tad već ustaljenom receptu snimali kućne albume i objavljivali ih za nezavisni Brlog Records. Tako su nastali “Gnijezdo bez sokola” – jedan potpuno akustičan album snimljen kod Stipe na jednoj probi u njegovoj sobi, zatim album uživo “Proljeće u decembru” te album “Ludilo“. “Ludilo” je za nas bio značajan pomak. Prije svega snimajući taj album otkrili smo da je snimanje albuma jedinstven proces u kojem je potrebno eksperimentirati. Krenuli smo od nule, bez ideje pa da vidimo što će kroz desetak dana nastati. Tako je “Ludilo” ispao je vrlo zanimljiv album. Taj je album čak doživio kritiku u britanskome časopisu R2 – Rock’n’Reel. Kritičar Eddie Cooney je u svojoj kolumni Continental Drift sjajno recenzirao naš rad. Na svojim putovanjima po Europi jednom je prilikom došao u Zagreb i upoznali smo se. Također je gostovao na festivalu Poezika u Novom Sadu održanom u lipnju 2013. gdje su se osim Olovnog plesa okupili i Ivan Škrabe, Roberto Vodanović Čopor (utemeljitelj Brlog Recordsa), Nina Romić, novosadski Prkos drumski, Milan Korać i Šinobusi, te Katarina Juvančić i Dejan Lapanja iz Ljubljane. Cijela ta ekipa Novih Odmetnika okupljena je u spomen na našeg preminulog prijatelja Ivicu Stankovića koji nas je sve povezao.

Još dok nije objavljena “Sloboda” u ljeto 2011. snimili smo album “Sutoni“. Međutim službeno objavljivanje “Slobode” poremetilo nam je planove. Imali smo puno snimaka i materijala koje smo htjeli podijeliti ljudima, a u tom trenutku morali smo ih stopirati. Iznenadna smrt prijatelja Ivice nas je emotivno pogodila i na tragu tog emocionalnog ponora nastao je album “Živog sina tvoga” kojeg Stipe potpisuje gotovo u cijelosti. To je za mene u svakom pogledu genijalan album. Međutim i on spada u našu lo-fi kućnu diskografiju. Od tog trena Stipini intimni i ispovjedni tekstovi ravnopravno se mogu nositi s poezijom hrvatskih pjesnika koje smo do tada uglazbljivali.

“Živog sina tvoga” i “Sutoni” objavili smo u rasponu od dva mjeseca krajem 2012. godine. Bilo je trzavica u bendu po tom pitanju međutim vrijeme je pokazalo zanimljivo pravilo – da bi snimio dobar album potrebno je snimiti masu pjesama pa čak ih i objaviti kao lo-fi snimke.

Kako je došlo do akutalnog albuma?
Svih ovih godina učili smo zanat. To nas je na kraju dovelo do albuma “Nulti dan” koji je snimljen također u kućnim uvjetima, ali na profesionalnu opremu. Na “Nultom danu” našle su se pjesme s “Ludila”, “Sutona” i “Živog sina tvoga”, naših prethodnih lo-fi albuma. Mnogi recenzenti su “Nulti dan” opisali kao kompilaciju međutim on to nije. “Nulti dan” savršeno funkcionira kao punokrvni blues-rock album sa zaokruženom pričom. Na 7 od 11 pjesama tekst potpisuje Stipe, jednu potpisuje Bojan, jednu naš prijatelj Miloš Zubac, a dvije pjesme smo uglazbili. To su pjesme “Eli” Izidora Poljaka i “Mir svoj gubim” bugarskog pjesnika Kirila Hristova.

Album smo u potpunosti sami snimili i producirali. Mastering je radio naš prijatelj Miloš Drobnjaković (Sounguru Studio, Beograd) a vizualno oblikovanje radio je Vanja Šolin (Proces 15, Zagreb). Na “Nultom danu” napustili smo dotadašnji kantautorski akustični pristup i okrenuli se punokrvnom blues-rock izričaju. Croatia Records u potpunosti je stala iza ovog albuma i pogurala ga u medije. Album je pobrao odlične kritike i konačno smo se probili u radijski eter.

Prvi singl “Daj mi malo” vjere izuzetno je dobro prošao u radijskom eteru. Nedavno je pušten i drugi singl “Svi spavaju”, a kroz koji dan trebao bi izaći i spot za tu pjesmu. U zadnje vrijeme često smo gostovali u radijskim emisijama, priča je dobro krenula i drago nam je da je tako jer se aktivno bavimo glazbom preko 10 godina. Bilo je puno uspona i padova, ali vjerovali smo u to što radimo i da će netko prepoznati naš rad kao nešto vrijedno pažnje.

Koje ste sve pjesnike uglazbili do sada?
Stipe je otkrio i uglazbio Matoševe pjesme, većinom one intimne ljubavne pjesme. Bila je tu i poneka angažirana pjesma kao “Mora” (“Matošev blues”) i “1909”. Interesantno je koliko su njegove pjesme i danas aktualne. Osobno sam se najviše poistovjetio s A. B. Šimićem i Đurom Sudetom. U njihovim pjesmama pronašli smo autentičnu blues tematiku koja nam je bila bliska. Zatim su se na našem repertoaru našli hrvatski pjesnici Dragutin Tadijanović, Slavko Mihalić te Ivan Rogić Nehajev.

Roman Simić Bodrožić često nas je zvao da nastupamo na književnim večerima koje on vodi u knjižnici Bogdana Ogrizovića u Zagrebu. Iz tih susreta rodila se ideja da se spoje suvremeni hrvatski pjesnici i suvremeni hrvatski glazbenici. Tako je prije par godina nastala kompilacija “Ritam&Rif” na kojoj su sudjelovali Darko Rundek, Arsen Dedić, Josipa Lisac, Nina Romić, Franci Blašković, Krijes i mnogi drugi. Uglazbili smo i jednu pjesmu kultnog perzijskog pjesnika iz 13. st., Mevlane Rumija, i to možda jednu od njegovih najpoznatijih pjesama “Ludilo” i cijeli album nazvali po toj pjesmi.

O čemu pjeva novi album?
Paralelno s uglazbljivanjem poezije Stipe se razvijao kao poeta. Njegova poetika ima nešto zajedničko s atmosferom koja prevladava u pjesmama spomenutih pjesnika, samo što je nastajala paralelno s glazbom koju smo stvarali. Drago mi je da je na albumu “Nulti dan” njegova poetika prevladala. To su uglavnom osobni ispovjedni tekstovi, u određenoj mjeri obojeni simbolikom koja se može čitati na različite načine. Pjesme “Daj mi malo vjere”, “Ugašena svijeća” i “Nulti dan” posvećene su našem preminulom prijatelju Ivici Stankoviću. “Moja ljubavi”, “Ti divna si”, “Što sam ja tebi”, “Eli” i “Mir svoj gubim” u biti su ljubavne pjesme, ali nimalo banalne ili ne daj bože sladunjave, kako već ljubavne pjesme znaju biti.

Kako je pjevati tuđe tekstove?
Meni uopće nije bitno tko je napisao pjesmu već o čemu ona govori. Ukoliko se prepoznaš u pjesmi lako ju je prigrliti kao svoju. U našem repertoaru nema površnih tekstova. Meni su sve te pjesme na neki način bliske. Treba se unijeti u tu interpretaciju, a to je ujedno i razlog zašto neke pjesme ni ne mogu pjevati. Ne osjećam ih kao svoje i u interpretaciji ne mogu dati najviše od sebe. Tu ulijeće Stipe s ekspresivnom vokalnom izvedbom. U tome je posebnost Olovnog plesa. Mi nemamo klasičnog frontmena s mikrofonom u ruci koji mrda bokovima već smo svi svirački angažirani.

Kako bi ti opisao vaš stil?
Od albuma do albuma stil se mijenja, ali za svaki album nastojali smo da bude zaokružena cjelina. Na većini ranijih radova ima primjesa od šansone preko bluesa i folk-rocka do spokenworda i cabareta. Na posljednjem smo albumu napravili zaokret prema klasičnom blues-rock zvuku, ali moderno odsviranom i moderno produciranom. Stipe je napisao zanimljivu posvetu na albumu koja kaže: “Srpanjski dani 2013. godine obilježili su rad na albumu ‘Nulti dan’. Vrućina popraćena grmljavinom natjerala nas je u kuću obitelji Zorić, upalili smo agregate te u narednih 15 dana snimili album koji će biti obilježen introvertnim tekstovima i olovnim riffovima. Ritam sekcija se napajala motown zvukom, a gitare su u leru trošile 20 litara buke prigušenih soneta čije su se harmonije krojile u sazviježđu ‘Živog sina tvoga’. Svakim tonom bili smo međusobno udaljeniji, svakim beatom ton je srastao u cjelinu. I tih srpanjskih dana kada je zadnji bljesak proparao nebo dugoselskog kraja otvori se prolaz što ponudi na megdan posljednji ples nultog dana.”

Što misliš o našoj underground sceni?
Mislim da je scena vrlo zanimljiva. Ne poznajem ju cijelu, ali postoji jako puno dobre glazbe. Izdvojio bih Roberta Vodanovića Čopora pokretača nezavisne izdavačke kuće Brlog records iz Zadra. Prije pojave Bandcampa nezavisni izdavači kao što su Brlog i Slušaj najglasnije odigrali su veliku ulogu u afirmaciji underground bendova. Kroz poznanstvo s njim upoznao sam srodne izvođače kao što je bend Prkos Drumski iz Novog Sada s kojima smo ostvarili prijateljske veze. Zanimljiva mi je kompilacija Bistro na rubu šume i mislim da su inicijative tog tipa koje okupljaju velik broj aktualnih glazbenika izuzetno važne. Jako mi se sviđa dubrovački bend Izae koji zaista rade sjajne stvari. Njihov posljednji album “Fragmentirani monokl gospodina Volframa” nešto je najbolje i najljepše što sam imao priliku čuti posljednjih godina. Mika Male i Nina Romić posebno su značajni autori jer ustraju na svom putu i ne rade komercijalne kompromise. Punčke i Žen sviraju žešće i uvjerljivije nego većina muških bendova na sceni. Iako nisam sklon pjevanju hrvatskih glazbenika na engleskom jeziku izdvojio bih sjajne The Marshmallow Notebooks, Lovely Quinces i Irenu Žilić. Mislim da upravo oni zaslužuju da ih se pogura na međunarodnu scenu jer rade sjajnu glazbu i posjeduju nevjerojatnu dozu uvjerljivosti. Izvan službene medijske i diskografske slike koju na tržište guraju izdavačke kuće cvijeta jedna silna scena mladih autora. Oni definitivno zaslužuju priliku da ih se čuje.

Što očekujete od novog albuma?
Od početka smo vjerovali da je to dobar album. Mastering i produkcija su odlični i mislim da na tom albumu nema loše pjesme. Za sada se priča oko “Nultog dana” jako dobro razvija.

Gdje najviše volite svirati?
Jazz caffe Forum u Sesvetama – to je mjesto gdje smo naučili svirati, tamo se jako dobro osjećamo. Unazad 6- 7 godina sviramo tamo dva puta godišnje i to je uvijek zanimljivo iskustvo. Ostao mi je zapamćen nastup od jeseni 2012. godine kada smo svirali Brazilu na Savi. Na tom koncertu/tulumu okupio se dio izvođača koji su se našli na kompilaciji Bistro na rubu šume. Svirali smo 3 sata bez ikakve kočnice, a u pauzama su za mikrofon i gitaru zasjeli Nina Romić, Luka Belani, Miki Solus, Zvonka Obajdin, Ogdnjen Bašić Čudnoređe. Bila je to nevjerojatna večer. Svašta se moglo čuti i vidjeti.

Tko je ostavio najveći utjecaj na tebe?
U vokalnom izražaju mislim da je na mene najviše utjecao Darko Rundek, a u sviračkom bih izdvojio Petera Greena. Svi smo u bendu svašta slušali i to se odrazilo i na naš rad.

Ti imaš i svoj projekt Nevjerni Tomo, nastupaš li i tako?
U principu baš i ne nastupam. Nevjerni Tomo je moj intimni side project. Dosad sam objavio dva albuma, oba preko Brloga, a dostupni su kao free download izdanje na Bandcampu. Većina tog repertoara nastala je spontano u kućnom ambijentu bez prevelikih ambicija. Neke su se pjesme s ta dva albuma našle i na repertoaru Olovnog plesa, a jedna se našla i na kompilaciji Bistro na rubu šume vol. 3. Radi se o pjesmi “Pogled s drugog brega”.

Imali ste promociju nedavno u Vintageu, svirku u Spunku…
Ciljano smo išli na promociju albuma u Vintageu jer smatram da se radi o trenutno najboljem koncertnom prostoru u Zagrebu. To ujedno i potvrđuju svojim programom. Promocija albuma prošla je nevjerojatno dobro s obzirom da je taj dan Zagreb u mećavi bio zatrpan snijegom. Unatoč tome skupio se dovoljan broj ljudi. Odsvirali smo čitav novi album i ponešto starijih pjesama. Što se tiče same atmosfere mislim da bolje nije moglo proći. Hvala Vintageu i publici na ukazanom povjerenju! Svirka u Spunku bila je također jako dobra. Svirali smo zajedno sa zagrebačkim bendom Go No Go. Ugodno nas je iznenadila posjećenost te večeri. Više u publici ne poznajemo svakog ponaosob.

Olovni ples u 2014.?
Plan je jednostavan. Nastojimo svirati gdje god nam se pruži dobra prilika i prije svega u Hrvatskoj proširiti našu priču. U svibnju gostujemo u klubu CK13 u Novom Sadu i u Domu omladine u Beogradu. Nadamo se da će se Olovnom plesu otvoriti i poneka festivalska vrata. Ljeto je obično doba godine kad nastaju i novi materijali, nove snimke. Ideje postoje, na nama je da ih realiziramo.