Za šamane se, između ostalog, kaže i da su prijatelji duhova, poveznice između dva svijeta. Većina starih kultura imala je svoje šamane, no zvali su ih različitim imenima. Naš šaman zove se Mojmir Novaković i glazbom oživljava davno zaboravljene duhove staroslavenske tradicije i mitologije, postajući tako most između dva svijeta: prošlog i suvremenog.
Početak njegova rada s grupom Legen označio je i nastanak hrvatske etno ili world music scene. Zadivivši najzahtjevniju svjetsku publiku neuobičajenim glazbenim pristupom, s vremenom su postali prepoznati i u domovini. Nakon deset godina, članovi grupe Legen, krenuli su svatko na svoju stranu, a Mojmir je okupio nove istomišljenike osnovavši Kries. 
‘Dva studijska albuma (“Ivo i Mara” iz 2004., “Kocijani” iz 2008.) i soundtrack za film “Konjanik” Branka Ivande…’, tek je obična rečenica i crtica u njihovoj biografiji, a za razumjeti ono što Mojmir radi potrebno je imati čisto srce, poput šamanskog…
Odmah na početku, koja je razlika između Legena i Kriesa…
Mislim da je u oba slučaja jedina poveznica frontmen i inspiracija koju oba benda crpe iz tradicijske glazbe. Sve ostalo je različito… Od vremena u kojem se radi, pa do članova benda koji su osnova glazbe i duha nekog benda…
Kako je to biti frontmen? Ali isto tako mogao bih pitati kako je biti jedna od prvih asocijacija vezana uz hrvatsku etno glazbu?
Zavisi kakav ti je bend i kakva ti je publika. Ja sam najsretniji čovjek na svijetu jer imam sjajan bend i sjajnu publiku. To se najbolje očituje kroz etno scenu… Nema niti jednog benda ili koncerta na kojem ne caruje čista glazba. Radi toga sam jako sretan, jer teško je u današnje vrijeme oduprijeti se strahovima i lakim rješenjima koji caruju u svim segmentima života. Etno ili world music scena je jedna od posljednjih oaza.
Kako je došlo do izostavljanja elektronike na albumu “Kocijani“? I je li sad ujedno teže na nastupima, je li veća odgovornost?
Prije desetak-petnaest godina pojavom samplera, a kasnije i softwarea za računala, elektronski elementi u glazbi bili su način da se ideja realizira bez puno posrednika. To je bio način da snimka zvuči jednako moćno kao da je snimana u skupom studiju…
Subverzivnost elektronske glazbe se istopila otkako najprodavaniji pop izvođači koriste isti princip isključivo radi profita. Danas se situacija malo promijenila… I s jednim laptopom, dobrom zvučnom karticom i OK mikrofonima možeš snimiti live-album za istu cijenu, ali ti ostane recimo laptop i oprema. Subverzivno je na istom tom računalu zabilježiti ‘feeling’ benda…
Tako smo se i mi odlučili za snimanje u kinu SC gdje smo u desetak dana imali vremena ponoviti sve ono što smo naučili boravkom u Kocijanima. Željeli smo zabilježiti svih sedam, na kraju i osam duša koje su se spojile sa svim svojim težnjama i, ako hoćeš, i nedostacima…
Danas nam je na nastupima neusporedivo lakše, jer dok smo koristili elektroniku imali smo jednog ‘člana benda’ koji je bio gluh i samo brijao svoje, nije znao slušati i što je najgore – mi smo sve te njegove nedostatke morali pokrivati, jer ma koliko savršeno elektronika reproducirala, glazbe tu nije bilo, mi smo morali hrvajući se s njim izvlačiti svaki koncert. Danas kad smo se njega (elektronike) riješili, prodisali smo glazbeno i energetski.
Znamo da ne postoje notni zapisi tradicionalnih hrvatskih pjesama. Kad odaberete pjesmu koju ćete izvesti, u kojem trenutku postanete sigurni da bi ona trebala baš tako zvučati? Kako uopće teče čitav taj proces stvaranja ili bolje rečeno aranžiranja?
Pa to nije baš do kraja istina… Naime, postoje notni zapisi, ali su oni nepotpuni i krnji. Glazba je puno više od notnog zapisa. Jedini notni zapis koji sam vidio, a da je bio barem približno ‘točan’ je notni zapis gajdaškog kola Bele Bartoka. Siguran sam da većina profesora na glazbenim akademijama diljem svijeta ne bi znala pročitati što je sve Bela zabilježio.
Dakle, note je lako zapisati, ali tradicijska glazba je puno savršenija od muzikološke teorije, tako da većinu pjesama koje odlučimo obraditi nalazimo na terenskim snimkama ili direktno od kazivača. Kad nas pjesma ‘pogodi’, ranjeni pokušavamo shvatiti u čemu je stvar i u procesu istraživanja i spoznaje nastane pjesma i aranžman. Krajnji rezultat je naše proživljavanje ideje koju smo primili kroz ‘kazivača’ ili kroz snimku.
Po tvom mišljenju, kakvo je danas stanje s publikom koju zanima hrvatska tradicionalna pjesmarica. Je li se njihov broj povećao ili se još uvijek srame vlastite tradicije?
Ono što sam ja osobno našao u – kako ti kažeš – ‘tradicionalnoj pjesmarici’ je Velika Glazba. Mislim da kod velikih stvari u životu nikada nije bila važna kvantiteta, nego samo kvaliteta. Srame se samo oni koji ne razumiju, ne znaju i radi toga se boje.
Danas u svijetu, pa tako i u Hrvatskoj, postoje samo dvije vrste ljudi. Hrabri i kukavice. Još je OK kad oni koji se boje omalovažavaju, ali kad se te iste kukavice odluče ‘junačiti’ i na silu pokušavaju prikriti svoje neznanje i izmišljati pojednostavljenu verziju istine i nametati ‘svoju tradiciju’, tada je vrijeme da čim veći broj ljudi posegne za istinom i svjedoči.
Bez obzira bio taj kukavica američki predsjednik ili hrvatski ‘nacionalist’. Nažalost, te ‘napuhane junačine’ ipak uspiju isprovocirati one koji ‘ne znaju’ i radi toga bježe od velikih stvari.
Kako bi ti objasnio činjenicu da ljudi vole poslušati npr. irske tradicionalne, dok će od domaćih pobjeći glavom bez obzira? Kako razbiti određene predrasude?
To je razumljivo, jer dok je požar ili potres u Australiji, to je samo slika iz mašte u koju je jednako lako površno uroniti i jednako tako lako iz nje izroniti. Ali kada je tako velika sila tu blizu, tada nema odmaka, ili si unutra ili van. Zato danas ima puno više punkera nego u vrijeme kada je punk pokret mijenjao svijet.
Samo da budem još malo jasniji, ne možeš niti doći do istine o današnjem svijetu ako u sebi nisi punker ili ako ne nosiš istinu koju su prije 15-20 godina svijetu podarili glazbenici iz Irske, ili ako nisi u stanju poistovjetiti se sa snagom ljudskosti u afričkoj glazbi.
Ali zamislite da su ti isti afrički glazbenici ostali zaslijepljeni kolonijalističkom kulturom i da umjesto svoje glazbe i svoje borbe slijede i slušaju samo Sex Pistolse ili irske jigove… Svi smo mi u istom vrelom kotlu… Iz kojega možemo izaći samo ako smo odlučni i vjerujemo u sebe.
Svi koji su te vidjeli na nastupima uživo, slažu se da on sliči nekoj vrsti transa, no što ti osjećaš u tom trenutku? Koliko je iskrenost i vjerovanje u ono što radiš važno za glazbu?
Na koncertima ja ne pjevam običnog sebe, ja sam netko puno više od Mojmira, kao što je to svaki čovjek kada radi ono u što najiskrenije vjeruje.
Glazba za film… Kako je raditi na filmu, jer obično je glazba ta kojoj je cilj slušatelju pobuditi neke slike, no kako je skladati kada su slike već zadane?
To je sjajno iskustvo, jer je forma puno slobodnija… A filmska slika je previše materijalna, realna i glazba joj je jedini spas da preraste u potpuni doživljaj. I nijemi filmovi bi bez genijalnog pijaniste koji sjedi pred platnom bili isprazni i dosadni. Slika zadaje samo temu dok glazba i glumci nose magiju.
Što je za tebe ‘world music’? Ili misliš kako glazba ne bi trebala biti opterećena nekim podjelama?
World music je samo naziv police u CD-shopovima, rekao bi Ian Anderson. Sve ostalo je dobra ili loša glazba.
Planovi za budućnost?
Trenutno radim na glazbi za kazališnu predstavu u režiji Renea Medvešeka koja će ovoga ljeta biti premijerno prikazana na Dubrovačkim ljetnim igrama. I veselim se tome da će predstava nastaviti igrati i u zagrebačkom ZKM-u. Nakon toga, koncerti, nova glazba, auto ‘na struju’…
