Jerko Marić, frontmen sve popularnijeg rock-benda Adastra i nekadašnje grupe Flare, ističe se među svojim glazbenim kolegama svojim senzibilitetom za socijalno delikatna pitanja poput nasilja među mladima.
32-godišnji glazbenik predvodnik je humanitarnog projekta ‘Svačije je pravo živjeti’, započetog nakon smrti mladoga Luke Ritza koja je potresla, ali istovremeno nedovoljno socijalno aktivirala hrvatsku svijest. Jerko je objasnio i svoj vrlo prisan odnos sa sestrom, ponešto popularnijom Anđom Marić, s kojom je nakon punih deset godina nesurađivanja ovih dana ušao u studio kako bi zajedno zapjevali u novoj Adastrinoj pjesmi.
Jerko, je li te ikad itko zvao Geronimo?
Pa, i ne baš previše. Recimo kad se upoznajem sa strancima, onda im zna biti teško izgovoriti ime Jerko, Jeronim, a i zapamtiti ga, pa im znam reći Geronimo. Ma i neki frendovi me u nekom trenutku, kad im znam biti simpatičan, tako znaju zvati.
Prije nekoliko mjeseci sam razgovarao s tvojom sestrom Anđom i, dakako, očekivano smo se dotaknuli Flarea…
Nda, čini se da će me to uvijek pratiti… To je bio bend koji je izašao u pravom trenutku, s pravim albumom. 
Uglavnom, album “Srebrni” polučio je doista velik uspjeh i stekli ste u kratko vrijeme stalnu bazu fanova.
Pjesme koje smo Anđa i ja tada pisali za Flare bile su strašno iskrene i zaigrane. Tada je osjećaj bio fenomenalan. Zapravo kad malo bolje razmislim, možda i nije bilo pravo vrijeme za nas jer se sjećam da je u to vrijeme Thompson žario i palio.
Pa Thompson i dalje žari i pali…
Pa ne bih se baš složio, ali tada smo nekako bili definitivno u njegovoj sjeni i onog hita Ivane Banfić “Godinama”. U toj cijeloj priči imali smo nevjerojatnu sreću da smo ipak na kraju imali album na prvom mjestu i to istovremeno na ljestvici Narodnoga radija i Stojedinici. Za takvo što nisam nikad čuo. Bio nam je veliki šok kad smo shvatili da smo s pjesmom “Srebrni” punih osam tjedana bili na broju jedan. Čak su nas na Stojedinici neko vrijeme ignorirali zbog toga.
Ono što sam pitao i Anđu – gdje je puklo?
Anđa ima jednu priču oko toga koja nije sasvim dovršena. Neki članovi benda su se umiješali među nas jer su vidjeli Anđu kao priliku svog života, jer je tada kao i sada bila vrlo popularna. Jedan član je htio svoje pjesme nametnuti, a mene eliminirati. Slatkorječivo je na kraju i uspio s Anđom ishoditi da se mene riješi. Meni je bilo neshvatljivo da je ona na to pristala.
Anđa mi je, pak, rekla da je menadžer kumovao razilaženju.
Pa i menadžer je isto igrao dvostruku ulogu i meni govorio da će me samostalno ‘isfurati’ kao autora pjesama. S njom se stalno svađao i, kao, stajao bi na moju stranu, ali se na kraju ispostavilo da uopće nije bilo tako, on uopće nije bio na mojoj strani već je pobjegao kao lopov s našim novcima. Ma užas… Baš smo u jednom trenutku naletjeli na neke ljude koji su nas nakratko uspjeli rastaviti. A stvar je isto u tome da smo svaki dan 23 godine gledali jedno drugo, radili skupa, pa se na kraju zasitiš. Čak smo na godinu dana prestali pričati, ali nas je onda povezao mali Gašper, Anđin sin.
Pripremajući se za intervju malo sam čitao medije u kojima si se našao i primijetio sam da se svugdje uz ime Jerka Marića veže sintagma ‘…brat Anđe Marić…’. Smeta li te biti u sjeni popularnije sestre?
Ja sam onaj koji smatra da krv nije voda i ja sam taj koji nikad Anđi nije mogao i nije htio okrenuti leđa. Pa, Anđa je moja sestra i ja sam jako ponosan na nju, zapravo sretan sam da mi sestra nije Vlatka Pokos. Da mi je ona sestra onda bih se bedirao, ali je meni sestra Anđa Marić – totalno kul ženska, fenomenalna i otkačena osoba. Ljudi ne kuže da smo mi klan! Jerko Marić je član klana Marić. Bili smo neraskidivi kao klinci i ostali smo tako. Pa tko ne bi htio biti brat Anđe Marić? Znaš li ti koliko sam ja sponzora dobio zahvaljujući njoj (smijeh)?
U valu povrataka starih, manje starih, velikih i malih bendova, reizdanja albuma prvijenaca, ima li nade za Flare?
Ne znam baš… To je jedna završena priča i neka tako ostane. Neke stvari se jednostavno ne smiju dirati.
Što ako te za godinu dana uhvatim usred okupljanja?
Gle, nisam savršen čovjek i možda pogriješim. Ali, kada vidim neku emisiju poput ”Hrvatska traži zvijezdu” gdje klinci pjevaju naše pjesme, kao i one od Adastre, bude mi divno. No, vratiti se Flareu ne bi bilo to… Osim toga, većina pjesama u Adastri su pjesme napisane za Flare. To je samo ime i neki simbol.
Znači, i nakon Flarea si pisao dalje za neki bend koji bi te iste pjesme otpjevao?
Jesam i to se nagomilavalo godinama. Nisam imao bend i nešto mi je govorilo da ga moram osnovati.
Dakle, očito je da govorimo o Adastri. Rekao bih da je to jedan od neobičnijih bendova na hrvatskoj sceni jer se Adastra ne promovira klasičnim putovima kao slični bendovi, a isprofilirala se kao socijalno angažirani bend, najpoznatiji po akciji ‘Svačije je pravo živjeti’. Odakle odabir toga puta?
Ja sam tako odgojen. Uvijek stajem na stranu slabijeg bez obzira na sve, čak sam i sâm jednom dobio batine zbog toga. Ovom akcijom pretvaram napadača u slabijega, jer on oduzima fizički slabijoj osobi od sebe temeljno pravo na život. Najčešće nije jedan napadač, nego ti uobičavaju njih šestorica zaskočiti jednog.
Krenulo je sve s tragičnom smrću mladog Zagrepčanina Luke Ritza i čini se da se tek tada javnost senzibilizirala po pitanju fizičkog nasilja nad pojedincima i sveprisutnog nasilja na ulicama naših gradova. Je li Luka Ritz morao umrijeti da bi se netko probudio? Je li Luka morao biti ‘okidač’?
Ne, nije, nikako. Nitko nije zaslužio da na taj način umre. Luka Ritz je bio jedna od takvih žrtava, u startu je bio slabiji. Sada izgleda da njegovo ime nikada neće biti zaboravljeno, a za to ću se ja potruditi dok god sam živ. Smatram da moja žeđ za slavom nije potaknuta materijalizmom, već da ju iskorištavam za društveno dobro. Mnogi imaju moć, slavu i novac koje bi mogli iskoristiti za nešto korisno, ali ih nije briga, sebični su, umjesto da energiju pretoče u nešto pozitivno.
Projekt ‘Svačije je pravo živjeti’ krenuo je nakon Lukine smrti i sada se počinje zahuktavati punom parom nakon što je dobio i službenu potvrdu i poticaj Ministarstva.
Projekt “Svačije je pravo živjeti” nedavno je dobio potporu Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi te Grada Zagreba, pa ćemo uskoro održati šest koncerata edukativnog tipa. Moja djevojka, studentica psihologije, radi sinopsis koji predviđa nastup benda, zatim izlazi voditelj koji objašnjava kome se obratiti u nasilnoj situaciji, što učiniti, kako prepoznati nasilje. Mi zajedno s njima komuniciramo i upućujemo ih na konkretne probleme.
Isto tako smo dobili potporu Ministarstva školstva i državne tajnice za socijalnu skrb Dorice Nikolić s kojima bismo u suradnji uveli konkretne edukativne programe koji su već od ranije efektivni u razvijenijim zemljama. Ako smo mogli biti treći u svijetu u nogometu, zašto onda ne bismo po socijalnim pitanjima bili poput jedne Švedske? Postoje rješenja i to je ono što mi želimo svima ponuditi.
Zašto je baš Adastra taj bend koji bi mogao nešto promijeniti?
Ja sam Adastra, kao osnivač toga benda i okupljač ekipe. Okružen sam odličnim muzičarima koji su prije svega ljudi i bez imalo problema u takve svrhe nastupamo bilo gdje i to besplatno. Smatramo da je to naš doprinos društvu pritom smo sami u tome – sami organiziramo takve koncerte nekomercijalnog karaktera kako bismo educirali ljude. Stvari se mijenjaju, priča se o problemima i ne zaboravljaju se žrtve brutalnog nasilja.
Ono što još želim reći jest da nije Lukino ime jedino u tome. Nekoliko dana nakon njegove smrti dogodio se slučaj Josipa Klasića u Vinkovcima i ondje smo napravili istu stvar. Luki je napisana pjesma “Surovi grade”, ali isto tako je mogla biti napisana i za Josipa.
Što ti smatraš pravim razlogom da se među mladim ljudima javlja tolika netrpeljivost i potreba za agresijom i smatraš li da je u vrijeme kad si ti bio u tim godinama situacija bila znatno drukčija?
Definitivno je i tada bilo nasilja, ali lepeza zla i intenzitet su puno veći danas. Tome pridonosi i internetski linč putem, recimo, Facebooka. Sjećam se nedavnog primjera jedne djevojčice koja se objesila jer su ju vršnjaci linčovali putem Facebooka. Bila je vrlo emotivna i digla je ruku na sebe. Lepeza zla se i na taj način širi. Moja djevojka, budući psiholog, iznijela mi je listu dvadeset glavnih faktora koji utječu na ponašanje tinejdžera i očekivano je na prvom mjestu obitelj. Obitelj nerijetko ne brine za svoje dijete, kupuje ga kako bi ga ušutkalo, ne pokazuje pažnju…
Znam slučajeve gdje roditelji nisu svoje dijete zagrlili po godinu dana. Jel’ ti to možeš vjerovati? Jedan zagrljaj ne dobiti u godinu dana. Pa to dijete je totalno razočarano i stvara sustav krivih vrijednosti okrećući se ulici. Čak se ni šira obitelj, rodbina ne brinu za takvo dijete. Zatim, tu je i škola gdje nastavnike i profesore nerijetko nije briga za djecu. Pa zašto radiš taj posao ako nisi zainteresiran? U jednoj Zambiji učitelji rade za dolar mjesečno, pa su opet učitelji jer vole raditi i jer vole djecu. U školi bi se trebali baviti djecom u pravom smislu te riječi.
Odmaknimo se od morbidnih tema o kojima će uskoro biti više riječi, pa nam reci gdje se trenutačno nalazi Adastra.
Adastra je trenutačno na 98% novog albuma, ostao nam je miks i mastering, svakako lakši dijelovi pri snimanju albuma. Najteže mi je povezati i usavršiti vezu između teksta i glazbe da tu bude ritma i dinamike, da se to isprepliće i da ima smisla. Želim bez spotova ljudima predstaviti pjesmu kako bi se oni mogli prepoznati u određenoj pjesmi jer je svaka pjesma iz svakodnevnog života.
Hoćete li se pomaknuti u samom zvuku od prvijenca “Adastra“?
Definitivno. Kako radim kao ton majstor na HRT-u, počeo sam koristiti klasične instrumente koje nisam ranije uopće koristio. Otkrio sam francuski rog kao jedan prekrasan instrument koji zvuči spektakularno, kao i chimes te oboa. Skroz će drukčije zvučati.
Priča se po kuloarima da si opet s Anđom u studiju…
Tako je. Nakon deset godina Anđa i ja smo ponovno u studiju gdje snimamo pjesmu “Sjećanja” koju ćete uskoro čuti. Moram reći da Anđa ima fenomenalan glas iako mnogi to osporavaju. Sjećam se kad smo snimali za Flare da su uvjeti bili zbilja odvratni, strašni… Tjerali bi nas iz studija, pljuvali po pjesmama, po nama. Zamisli pod takvim uvjetima i pritiskom snimati. Ali vjerujte, Anđa je odlična pjevačica koja se čak ni s Kishom nije do kraja pokazala kao vokal, dok će na ovoj pjesmi to definitivno pokazati. Želim snimati i dalje s njom, možda joj čak prepustim jednu cijelu pjesmu na novom albumu.
Može dva brzopotezna pitanja?
Reci.
HIM.
Nepošteno.
Muse.
Pošteno.
Kad smo već kod odličnog engleskog rock-trojca Muse, kako je uopće došlo do nastupa Adastre kao njihove predgrupe, posebice uzmemo li u obzir da ste tada tek počinjali i objavili prvijenac “Adastra” nakon tog koncerta?
Poznavali smo neke ljude iz organizacije koncerta i rekli su nam da pošaljemo svoje materijale njihovom menadžmentu koji odlučuje o predgrupi. Snimili smo pjesme na običan Traxdata-CD, s markerom napisali ime i poslali. Uskoro su nas nazvali i ponudili nam otvaranje koncerta, iako su neki moji kolege slali sve živo od glazbe do knjiga o svojim bendovima.
Pradjed ti je bio Imre Nagy. Je li to onaj, THE Imre Nagy, mađarski revolucionar u vrijeme komunizma?
Ne, nije… Ali moj djed je bio glazbenik, harmonikaš, kao i onaj ‘pravi’ Imre Nagy. Znao bi doći u kavanu, u čardu, gdje bi ljudima nešto otpjevao što je izazivalo toliko emocija među njima da su se neki znali rasplakati. Imao je doista moćan glas…
Dakle, glazba je u krvi Marićevih, ali namjeravaš li i ti možda uskoro zapjevati na mađarskom?
Ha, pa ja sam čak i prije Anđe pjevao na mađarskom. Adastra je nastupala s mađarskim bendom Hooligans s kojima smo čak prepjevali pjesmu “Miris tvoje kose” na mađarski na kojem se zvala ”Eljövök” (u prijevodu “Dolazim”). Na kraju koncerta, otpjevanog dakako na hrvatskom, iznenadio sam publiku izvedbom te pjesme i nastala je totalna euforija. Poslije tog koncerta čekale su nas tolike količine pive koje su nam ljudi postavili na pozornicu da se menadžer Hooligansa razbjesnio i počeo se derati da ih maknemo (smijeh).
