Recenzije

Super zvuk, solidne pjesme - OK album

6.7.2007. @ 10:22 Domagoj 'Domination' Puzak

Prošlo je dosta godina otkad je seka Marić odustala od pjevanja u Flareu i uplovila u bračne luke. Buraz Jerko ipak više voli brujanje gitare pa je i logično da je napravio nekakav nastavak svoje karijere. Rodio se još jedan žešći bend u Hrvata - Adastra.

Isto tako, prošlo je (čak i previše) vremena otkad sam prvi put na telki vidio spot na kojoj u društvu General Wooa pjevaju "Pusti nek' misle što hoće!" i u to vrijeme, budući da nije bilo albuma na vidiku, mislio sam 'ah, samo još jedan pokušaj'.

I tek se sad Adastra zbilja pojavila na tržištu, a na prvi pogled cijela priča uopće ne izgleda loše. Singl je malo pao u zaborav, cover i izgled CD-a su doista svjetski, a Jerko sve naziva 'rock glazba s primjesama elektronike'. To je definitivno rock, i za naše okvire, simpatičan i dosta dobar, ali ovaj koncept s elektronikom sigurno ne drži vodu jer je ima premalo.

Rock bendovi davno su usvojili sve blagodati modernog vremena, tako da je ovo jednostavno moderniji rock, rokerski zvuk i povremeno metal atmosfera. Ili obrnuto. Nije ni važno, gledajući trenutnu domaću konkurenciju i situaciju na sceni, očito je da smo dobili pojačanje.

Dakle, spomenuta je stvar "Pusti". Nekako metalski nastrojena, ratnički ritam, Linkin Park riffovi i elektronski dodaci stvorili su podlogu kako bi General Woo odrepao svoj stav o socijalnom stanju naše državice. Toj stvari na radiju i top-listama odlučile su raditi društvo depresivna goth rock pjesma "Samo da znaš" i polu-funky dijelovima ispunjena "Ja se kajem", koja je meni uvjerljivo najlošija stvar na albumu.

Trenutno je u etere uletila dobra power balada "Nabujala rijeka", koja me najviše podsjetila na stari bend, a pokazala je super zvuk i njihovu hrabrost da se bez problema poigraju s gitarističkim soloima, kojih danas ima sve manje. Općenite strukture pjesama mogu se opisati kao tiša kitica bez ritam-gitare i onda glasniji refren na tragu jednog Nickelbacka. Takva je frajerska rock-metal stvarčica "Olujna noći", a našlo se mjesta i za totalno U2 ritam u pjesmi "Pješčani sat".

Mene osobno je kod ovakvog albuma najviše razveselio sam zvuk, za kojeg se vidi da su puno radili na njemu (vokal je čak sniman na mikrofonu na kojem je papa pričao kad nam je bio u posjetu) i to je ono čemu uvijek težim pokušavajući shvatiti zašto Hrvati ne mogu složiti onu čistoću i snagu. Adastra je zbilja uspjela, a akustična laganica "Miris tvoje kose" to i pokazuje.

Najbolja stvar na albumu mogla bi biti "Ponekim krikom", jer se prošetala i kroz lagani dio s gudalima i elektronikom na back-vokalima, ali i kroz žešće dijelove pred kraj pjesme, pokazavši da im aranžmani nisu uvijek tipični i ziheraški, dok "Kraj" pokazuje kaskanje i na tom polju, i na polju vokala. Ali dobro...

Sve u svemu, dok se borim sa željom da se kod nas napokon počne raditi dobra i moderna nova gitaristička glazba, često naiđem na neki zid koja se zove realnost. Ali zadnje vrijeme Father u alternativnijem smjeru, a sad i Adastra u ovom komercijalnijem rock djelu pokazali su mi da ima ljudi koji se mogu potruditi u studiju.

Za sada su, bez obzira na kreativnost, pokazali da je pjesme moguće ispolirati i izglancati, a vidim i debeli potencijal da sljedećim albumom zbilja naprave hrpetinu jakih (i uspješnih) bombastičnih hitova.

Albumi