Tolminska punk bajka se nastavlja

“…where everybody knows your name, and they’re always glad you came…”

Sedmo izdanje slovenskih punk-rock ferija generiralo je slično što i prijašnjih godina. U slučaju Punk Rock Holidaya to je dobro, ‘pače poželjno.

Sekundu-dvije nakon prvih nota odsviranih na glavnoj bini sve se činilo tako jednostavno, blisko poznato i toplo. Nije to bilo samo zbog jednostavnosti i sličnosti klasičnog punk-rocka kao glazbenog žanra ili zbog familijarnih faca koje vidim iz godine u godinu, niti zbog toga što je zapravo bilo jako toplo. Bilo je to zbog spoznaje kako je ovo najbolje mjesto na svijetu za miljenike punka.

Najveće ime ove godine i svojevrsni eksperiment ispao je najveći podbačaj. The Offspring, koliko god mi bili dragi, danas spadaju u rock kategoriju punk-rocka i to se moglo jasno čuti i vidjeti. Konstantno mijenjanje gitara, nepotrebni playback efekti koji su oksimoronizirali riječ ‘uživo’ i ograda koja je podignuta samo za njih (iako se to htjelo izbjeći) poništavala je upozorenje ‘stagediving at your own risk’ budući da se na stage nije moglo popeti (jedan fan ipak je uspio, što pjevač Dexter baš i nije odobrovao). Umjesto originalnog gitarista Noodlesa, sviračke su dužnosti preuzeli Tom iz Sum 41 i Todd iz H20. Prvotni je bio potisnut u pozadini, a potonji je najviše od sviju komunicirao s publikom i hvala mu na tome jer je odagnao neugodnu tišinu između pjesama.

Hitovi su bili tu – “The Kids Aren’t Alright”, “Want You Bad”, “Come Out And Play”, “Why Don’t You Get A Job”, “Pretty Fly”, ali sve su više zvučale kao odrađivanje posla (što zapravo i jesu). Izraz na Dexterovu nezainteresiranu licu puno je govorio, a začepljeni mu nos kao da je začepio i dovod zabave. Prisjetio sam se hita Cartoon Networka “Dexter’s Laboratory” i poželio da na binu uskoči Dee Dee i stisne koji krivi gumb.

“Bad Habit” je naišla na dobru reakciju publike, a tek s bisom i sa stvarima “Americana” i “Self Esteem”, tijekom kojih se bend iz nekog razloga trgnuo, doživio sam ono što sam mjesecima iščekivao – nabrijani The Offspring. Na kraju dana, ovo je bend prevelikih razmjera za ovakav festival. Mlaka svirka s prosječnim zvukom još bi mogla i proć, ali ne mogu se oteti dojmu kako bend nije bio u istoj dimenziji kao preostalih 5 tisuća posjetitelja – a to teško prolazi.

Preostali headlineri odradili su svoju zadaću kako treba – ne kao zadaću. Zabava je bila prioritet svakom bendu na pozornici, a prodike i ponekad naporne političke poruke (ipak smo bili u rodnoj državi prve dame Amerike) u pravilu su dolazile nakon. Kao da punk festivalu trebaju punk poduke. Što se tiče klišeja poput ‘ovo je najbolji festival ikad’, nisu mi previše smetali jer su istiniti.

Tolminski debitanti Pennywise prepoznatljivim skate punkom napunili su kvadrant ispred bine energijom, a kasicu prasicu hrpom eura za svaku psovku koju je Fletcher (gitarist) izrekao. Kontrirao mu je dobro raspoloženi i puno pristojniji Jim (pjevač). Na super set listi (“Society”, “Fight Till You Die”, “My Own Way”…) našle su se i pogođene obrade Ramonesa (“Blitzkrieg Bop”), Minor Threata (“Minor Threat”), Bad Religiona (Do What You Want”) , Beastie Boysa (“Fight For Your Right”) i “Stand By Me” Ben E. Kinga. “Bro Hymn” je ponukala očekivano punjenje bine do mjere gdje se ne vidi bend i kako to sam Fletcher kaže, ‘najboljom izvedbom’ te pjesme ikad.

Vrckavi The Toy Dolls su rasplesali i najpospanije. Dijete u svima su probudili s dječjom pjesmom “Nellie The Elephant” (nije da je infantilnog ponašanja nedostajalo), a “Dig That Groove”, iako nije izvedena savršeno sa zvučnog aspekta, bila je šlag na tortu njihovog nastupa. Propagandhi su se u svom trećem nastupu ove godine oslanjali na metal i hardcore obrub njihovog zvuka i predstavili nadolazeći rujanski album s “Victory Lap”. Svaki su album zastupili podjednako, ali najviše je kao i uvijek odjeknula stvar “Back To The Motor League”. Drugi kanadski bend koji je tog dana razvalio (i također debitirao na PRH) je Chixdiggit! – vrhunski zezatori, a po zajebanciji im je bratski bend i Snuff, nešto raznovrsniji s klavijaturama i trombonom. Povratnici u Sloveniju, Good Riddance i Ignite, su klasični punk-rock bendovi, brzi, žestoki i konkretno korektni u svojoj isporuci.

Moji osobni ovogodišnji favoriti su Less Than Jake, Teenage Bottlerocket i The Real Mckenzies. Prvotni su, shodno očekivanjima, isporučili vrhunski dozu smijeha, zabave, šljokica i wc papira, a dvaput su odsvirali i “Look What Happened”, njihovu ponajbolju stvar (hvala dečku koji ju je opet zatražio). S “Bomb Drop” predstavili su aktualni EP, ali fokus je bio na starijim stvarima i čistokrvnoj neozbiljnosti u kombu s teško nadmašivim dijalogom s publikom. Truba i saksofon zvučali su zarazno i svježe, ali i kad ih nije bilo (“Overrated”), njihovi respektivni svirači dizali su publiku na noge samom svojom prisutnošću. Iako nisu nadmašili nastup otprije dvije godine, ovi ska veterani, koji su se obećali vratiti za dvije godine, i dalje su među najjačima. S Less Than Jake uskoro donosimo intervju u kojem smo pričali o kakanju pored šatora i seksu u istom.

Teenage Bottlerocket također su nastupili prije dvije godine, tada s pokojnim Rayem, kojeg je sada dostojno zamijenio Darren Chewka. Ramoneskni nastup s minimalno priče i maksimalno svirke potpirili su emotivnim osvrtom na Brandona i Tonya Slya, za kojeg su obradili “Via Münich” koji je zvučao puno bolje i melodičnije nego prošli put. Momci su sa smiješnom stvari “Why The Big Pause” pozornost bacili na svoj novi album “Stealing The Covers” na kojem su obradili nepoznate bendove. Više o tom albumu i novom materijalu u skorašnjem, našem drugom, intervjuu s basistom Miguelom. Bottlerocketovci su odsvirali reprezentativan šou i predstavili svaki dosadašnji album, od žešćih početaka do bržih i melodičnijih pop-punk poskočica s puno harmonija s njihove i headbanganja s naše strane.

Šarenilu žanrova doprinijeli su folk veseljaci The Real Mckenzies predvođeni legendarnim (i sada trijeznim?) Paulom. Nakon više od 25 godina rokanja s gajdama došli su nas upoznati s njihovom novom pločom “Two Devils Will Talk“. Bilo tradicionalne obrade, bilo njihove autorske stvari, McKenziesi stvore veselu i opuštenu atmosferu, a u pričicama između pjesama Paul djeluje kao svima nam dragi ujak. Vrhunac dana bila je pjesma “Drink Some More” zbog koje sam poželio sve prisutne počastiti pivom od 3 eura (nisam).

Anti-Flag su apsolutni miljenici Punk Rock Holidaya (ovo im je bio peti nastup) i osjećaj je obostran. Dečki se osjećaju kao doma, a doma si najopušteniji. Tako je i njihov performans bio nešto opušteniji nego inače ali i dalje inspirativan i ispunjen singalongom. Iako uglavnom politički i socijalno nabrijan bend, Flagovci svoje pjesme sviraju i uvijek predstavljaju na veseo i ‘čaša je polupuna’ način. The Generators podsjećaju na Bad Religion i Social Distortion, Jaya The Cat s reggaeom baca na Bob Marleya, a Madball kao da su nas bacili na njujorški asfalt svojim hardcoreom. Jesus Piece su zaostatak s Metal Daysa, a uličare Slapshot smo već čuli ove godine kao predgrupu Dropkick Murphysima.

Mir na plaži i podnevno drijemanje svakog su dana prekidali takozvani ‘beach stage’ bendovi. Manje afirmirani, ali ništa manje glasni ili brzi sastavi golicali su nožne prste koji su se toćali na ugodnih 8 stupnjeva plićaka Soče i Tolminke. Iz više razloga, ali i zbog različitih stupnjeva intoksikacije, fokusa i neispavanosti u datim trenucima, pa i ovom trenutku sada, dajem ‘high five’ svakom bendu koji je svirao na plaži ove godine. Svi su oni bitan kotačić ove manifestacije i bez njih to ne bi bilo to. Zalijepit ću vaše naljepnice u javnim WC-ima i uličnim žljebovima diljem Hrvatske.

Sveukupno, na obje pozornice, zvuk je varirao, ali uglavnom je bio iznad punk standarada i taman negdje između fensi i ‘ne razaznajem kurca’. Nijanse vokala raznih pjevača bile su jasno čujne, solažice, basevi i puhački instrumenti bili su dovedeni do super razine. Samo tako dalje!

Uz prošireni skate park s besplatnim lekcijama i službeno festivalsko craft pivo, lijepi dodatak ponudi bili su i povremeni akustični nastupi u kutevima Tolminske šume. Za naše prilike i dalje skupa gastronomska ponuda bila je još bogatija, a ni sitne kozmetičke promjene (npr. ograđeni vanjski tuševi) nisu prošle nezapaženo i smatram ih poboljšanjima. Poznata i prijateljska lica ovog festivala su također raspoloženi i taman dovoljno strogi redari, revni čistači sanitarija i svo ostalo osoblje za koje vjerojatno ni ne znam. Svi oni svake godine zasluže maksimalnu pohvalu, pa tako i ove.

Palac dolje pojedincima kojima higijena, čistoća i kultura nisu prioriteti u životu, ali takvih se nađe svuda, pa i na punk festivalu. U pravilu je svi za jednog, jedan za sve, a svim sitnicama koje se dogode progleda se kroz prste jer su donekle očekivane na ovakvom mjestu i popraćene smijehom, isprikom i zagrljajem.

Nije sve šareno i ružičasto, nije sve najbolje i najluđe, ali od prvog izdanja ovog festivala svaki put vidljiv je progres u organizaciji i logistici. Kvragu, ovaj izvještaj s nostalgijom pišem na terasi ispijajući ranije spomenuti službeni hoppy lager u kamperskoj stolici, a pored nogu mi kamenčić koji sam otuđio rijeci, samo da osjećaj potraje. Tko ne bi iz godine u godinu htio nekoliko dana ispunjenih odličnim punkom, druženjem s novim i starim prijateljima, kupanjem i sunčanjem na rijeci među planinama i nenadmašne atmosfere i jedinstva?

Negativnosti, brige i različitosti ne stanuju tih pet dana godišnje u Tolminu, tamo ruku pod ruku idu duše opijene trostrukim ‘P’ -pivom, punkom i pozitivom.