Nakon kiše dolazi punk holiday

Ni kiša ni kreditne kartice nisu omele punkere u uživanju na trećem izdanju Punk Rock Holidaya, festivala koji se još jednom pokazao kao prava punk oaza zabave, druženja i dobre muzike.

Za razliku od prvih dvaju inačica čiji je termin održavanja bio sredinom kolovoza, ove godine bio je zakazan mjesec dana ranije – od 10. do 14. srpnja. U ovom slučaju nesretna je trica donijela kišu i nešto svježije vremenske (ne)prilike umjesto paklenih srpanjskih vrućina.

Ugodna i opuštena atmosfera ipak je unatoč svemu prevladala, kako kampom, tako i koncertnim prostorom. U zraku su se osim raznoraznih alkoholnih pića, upitnih supstanci (korištenih u medicinske svrhe, naravno), znojnih pazuha i mokrih čarapa, nazirale sing-along punk poskočice mahom istetoviranih veseljaka iz svih krajeva svijeta.

Organizatori su okupili pozamašnu brojku od 55 bendova, što svjetskog, što nešto manjeg glasa, a šansu za promociju dali su i mlađim, manje eksponiranim bendovima.

Ti manje popularni (no ništa manje kvalitetni) bendovi svirali su u ranijim popodnevnim satima (što je rezultiralo nešto slabijom posjećenošću) na Beach stageu i pritom zagrijavali utrnula tijela koja su izlazila iz osvježavajuće Soče (9 stupnjeva prema nekim informacijama). Afirmiraniji i poznatiji svoje mjesto našli su na Main stageu, koji je shodno najavama bila neograđen i dostupna za pentranje u bilo kojem trenutku.

Koliko je bilo lako doći na pozornicu primjerom je pokazao jedan egzibicionist koji se htio dodatno izdvojiti i kao od majke rođen par puta zavrtio svojim ‘mikrofonom’ blokiravši pritom Nikolu Sarcevica, pjevača Millencolina. Kako je bilo i za očekivati, rulja je pri njegovoj namjeri crowd-surfinga samo odmaknula pogled. Debeljkovih pet minuta slave potražite na +18 sekciji foto galerije.

No, vratimo se na početak festivala i nulti dan koji je prethodio službenom početku. Dan je to kad se moglo u miru naći najbolju poziciju za šator, zapišati svoje stablo i pobliže se upoznati s okolinom. Od muzike se taj dan osim DJ-a moglo poslušati i fenomenalne The Mor(r)ons koji su oduševili ranoranioce. Odlična je bila i beach verzija izraelskog benda Useless I.D. koji je ujedno nastupio i idući, prvi dan, na glavnoj pozornici trgnuvši još od putovanja umornu masu. Odličan brzi i melodični punk njihova je glavna odlika koja je prepoznata i u Fat Wrecku, putem kojeg je početkom godine izdan album “Symptoms”.

U srijedu 10. srpnja već se tražilo kamping mjesto više, a kao šamar dobrodošlice sjeo je popodnevni pljusak koji je ipak zanemaren i rastjeran prvim poslijepodnevnim akordima Kevlar Bikinija. Osim spomenutih Useless I.D. treba reći kako su vrlo dobar koncert odsvirali živahni i dobro raspoloženi Kanađani Mute. Njihov skate punk bio je uvertira u posljednja dva benda pretežito socijalne tematike – Strike Anywhere i Anti-Flag.

Skakutavi vokal s dreadlocksima baš i nije došao do izražaja tijekom Strike Anywhere seta, a većina pjesama zvučala je prilično slično. Nejasan glas čest je problem na koncertima, a tako je bilo i na festivalu gdje se dosta uštimavalo instrumente kako bi se postigla prava ravnoteža. Naglasak je na vibracijama i energiji koja se dobije jer se tekstovi pjesama jednostavno ne mogu iščitati iz tako glasne i brze žive muzike kao što je punk.

Dečki su podigli atmosferu koju je Anti-Flag dodatno podgrijao. Jedan od većih punk bendova današnjice na krilima zabavnog basista pružio dobru predstavu i s pjesmama poput “Fuck Police Brutality”, “New Kind of Army” i “Die For The Government” pokazao kako su moćni i sa često nevidljivim glavnim pjevačem Justinom Saneom. Dodatno su začinili stvar silaskom na pogo teritorij zasviravši među fanovima. Već je tog prvog dana bilo jasno koliki je dojam znak ‘Stage diving at your own risk’ zapravo ostavio.

Po jutru se drugi dan nije poznao. Nakon sunca došla je još jednom kiša koja je dopustila malo vanjskih aktivnosti i trajala do dubokog poslijepodneva. Nešto muzike moglo se čuti kroz milimetar spuštene automobilske prozore, ili u natkrivenom kamp kafiću koji je u tom trenu ipak bio premalen. Vremenske prilike ipak su dopustile pokoji trk do glavnog stagea gdje se sa zanimanjem poslušao švedski pop-punk sastav Atlas Losing Grip koji iako je bio dobar, nije uspio otjerati kišu.

Za rukom je to pošlo Swingin’ Uttersima čiji je prerani nastup u kombinaciji s kišom definitivno privukao premali broj ljudi. Eksplozivni Johnny za mikrofonom svojim je gestikulacijama i hrapavim glasom prenosio istinsku punk energiju svim nazočinma koji odavno nisu marili za štrcajuću kišu. Na repertoaru žanrovskih legendi iz San Francisca našli su se hitovi iz cjelokupne dugogodišnje karijere, no nešto više pažnje otišlo je ka dvama posljednjim albumima s kojih su između ostalih svirali odlične “Brains” i “Effortless Amnesiac”.

Macho bradonje Suicidal Tendencies donijeli su dašak Kalifornije svojim pomalo metal riffovima i poznatim skate deračinama “Cyco Vision”, “How Will I Laugh Tomorrow” i “Institutionalized”, a domaće snage iz grupe Elvis Jackson više su nego zadovoljili svojom ska punk izvedbom.

Millencolin, svakako najzvučnije ime festivala, napravio je šou za pamćenje, ma štogod neki rekli. Iako je i kod njih na trenutke teško bilo razabrati riječi od muzike, pogotovo jer ih je Nikola dodatno izmjenjivao, kod pjesama poput “No Cigar” s kojom su otvorili koncert, “Bullion” ili “Penguins and Polarbears”, te tehničke gluposti zaista nisu bitne. Bitan je trenutak i taj trenutak je vrijedio, pogotovo onaj gdje je negdje u polovici seta Nikola uhvatio akustičnu gitaru i otpjevao emotivnu “The Ballad”. U te dvije minute ruke su grlile, a tijela su se njihala.

U otprilike sat i pol odsvirali su svašta-nešto klasika i starih stvari, novu pjesmu (“Carry You”) i jedno iznenađenje, “Botanic Mistress”. Nije dugo trebalo da se vrate za fantastičan bis s “Battery Check”, “Farewell My Hell”, “Duck Pond”, “Material Boy” i “Mr. Clean,”, te pokupe zaslužen pljesak zadovoljne gomile.

Millencolin taj dan naime nisu svirali posljednji – bili su to The Mahones s irskim štihom i iako su imali velike cipele za popuniti, odradili su to sasvim solidno, makar je dobar dio ekipe već krenuo prema šatorima.

Trećeg dana večernji program nije završio na glavnoj bini, već se oko 1 ujutro preselio na plažu. Posljednji na main stageu bili su mladi pop-punk trubaduri The Menzingersi nešto mekšeg i srčanijeg zvuka, te ulični borcizvani H20 koji su razvalili prepoznatljivim žestokim nastupom.

Tada se gitare prihvatio Duncan Redmonds iz Snuffa, benda koji je između ostalog nastupao sljedeći dan. Nakon njega su treće poglavlje zaključili intenzivni Red Five Point Star svojom mješavinom rock’n’rolla, jazza i ska žanrova. Muzički je to bio najraznovrsniji dan i uvertira u posljednji, četvrti krug ove punk fešte, gdje se mogla čuti prava ekskluziva – Propagandhi. Odsvirali su “Failed States” s prošlogodišnje ploče, klasike “Today’s Empires, Tomorrow’s Ashes”, “Less Talk, More Rock”, “The Banger’s Embrace” i nezaobilaznu “Back To The Motor League”, te ušli u tolminske anale.

Čast zatvaranja festivala pripala je britanskim zezatorima Snuff koji su to i napravili u stilu. Pjesmom i smijehom priveden je kraju još jedan punk-rock praznik.

Organizacijski i logistički većinom je sve bilo na razini. Tolerantni zaštitari imali su pravu dozu labavosti i susretljivosti, što pri provjeravanju narukvica, što pri pravljenju reda u koncertnom prostoru i na stageu. Iako je bilo fora popeti se na pozornicu i pjevati uz najdraži bend, malo je bilo bezveze kad se rulja masovno zadržavala i doslovno blokirala pogled na same izvođače na par minuta, ali eto, i to je dio igre.

Wi-fi, punjenje mobitela, kabanice, kondome, pastu za zube, bogatu gastronomsku ponudu, loš engleski, ma svašta se moglo naći i na ponudu se nema što zamjeriti kao ni na cijene koje su možda jedino malo pre-europske.

Eto, nema tu neke posebne filozofije, skrivene poruke ili komplicirane formule. Punk Rock Holiday je od prve godine postao veliko mjesto za male ljude i jedan od najzanimljivijih muzičkih festivala u ovoj regiji s tradicijom fantastičnih bendova i odlične zabave na fenomenalnoj lokaciji.

Poprište je to slobode bez granica. Imate golišavog debeljka kao potvrdu.