Žilavi album stare pop-škole

Pristojan mladić Josh Groban, ugodne vanjštine i slavujevog glasa s diskretnim orkestracijama pušta jeke na sve strane na ugodu stanovništva ‘od 7 do 77’!

Iako je opcija konzervativnog popa koji koketira čak i s operom nešto
što može odbiti određeni dio slušateljstva, Groban pokazuje da se uz
dobre pjesme i kvalitetnu intepretaciju pop-muzika može predstaviti kao
elastičan žanr prijateljskog senzibiliteta koji može biti prihvaćen u
bilo kojem kontekstu.Na albumu “All That Echoes” Groban se predstavlja kao čovjek koji voli poslušati štošta, od talijanskog popa, folka (“She Moved Through The Fair” gdje će podsjetiti na velikog Tima Buckleya), preko klasičnog soula (čovjek blista u Wonderovom klasiku “I Believe (When I Fall in Love With You It Will Be Forever)” s divnim pratećim vokalima) do atmosferičnih molskih pop balada sporijeg tempa, npr.: “Hollow Talk“, koja čak nije daleko od sličnih orkestracija kakve je koristio Neil Young na davnašnjem “Harvestu”.

Davno je čovjek rekao da sluša muziku od Paula Simona preko Radioheada pa do Luciana Pavarottija i to se osjeti jer je na ovoj ploči uglavnom uspio od raznih žanrova pohvatati konce i za sebe odabrati ono što mu treba u odgovarajućoj pjesmi. Doduše, duet s Laurom Pausini je nekako najmanje upečatljiv, no Grobanu se svidjelo…

Možemo zaključiti da je Grobanu sve pošlo za rukom ono što inače ne uspijeva Tonyu Cetinskom i sličnim noveau riche pop zvijezdicama koji pod svaku cijenu žele biti priznati kao kraljevi ili carevi popularne glazbene scene.

Gobanu je uspjelo imati pijevne vokalne arije na tragu belcanta uz zadržanu emocionalnu uvjerljivost bez bježanja u primitivnu artističku profanost. Za razliku od Cetinskog Groban ne arlauče, Groban pjeva, nijansira i dozira, a kad treba razvaliti – čovjek to opet napravi kako spada. Grobanov se glas ne nameće, on je prirodno u centru pažnje jer je topao, ljudski i pristupačan koji u jednom momentu tješi i smiruje, u drugom trenutku osnažuje.