Stari punker i njegovi šegrti protiv GMO-a

Novi album Neila Younga “The Monsanto Years” svojevrsni je konceptualni album u kojem Neil bjesni protiv multinacionalne korporacije Monsanto, kontroverzne zbog povezanosti s proizvodnjom biotehnološkog oružja, pesticida i GMO-a.

Album je napravljen impulzivno, sirovo i žestoko. Young je i ranije snimao slične albume, na primjer “Living With War” iz 2006. kada je protestirao protiv Bushove administracije, pogotovo njihovih vanjskopolitičkih vojnih aktivnosti u Iraku i drugdje.Ovaj put je pozvao Promise Of The Real, bend koji predvode sinovi Williea Nelsona, Lukas i Micah, koje je upoznao na nekoj svirci (i koji su ime bendu dali inspirirani jednom njegovom pjesmom), da ga prate na albumu i tako glume Crazy Horse. Neil im je poslao samo grube nacrte pjesama i rekao im da ih ne uvježbaju previše jer je htio da snimanje bude što spontanije i sirovije. DVD koji dolazi uz album prikazuje kako su sve pjesme snimljene u nekom starom kinu, potpuno uživo s kompletnim bendom na pozornici. Prva pjesma koju su snimili bila je “People Want to Hear About Love“, pjesma koju im Neil nije prethodno poslao, već ju im je demonstrirao na licu mjesta te su ju snimili odmah nakon toga. Tekstovi koje Neil nerijetko cijedi kroz zube jednako su direktni kao i glazba koja ih prati. Nema tu nikakve suptilnosti i dvosmislenosti: Young se ne libi prozivati i konkretna imena, a osim Monsanta na meti su mu se našli i šoping centri, mobiteli i Starbucks. Spomenuta pjesma upire prstom i u slušatelja, odnosno eskapizam u koji bježimo, te postavlja pitanje uloge glazbenih zvijezda: jesu li oni tu da nam ponude laganu zabavu i mazanje očiju ili njihove pjesme mogu poslužiti za nešto više?“Workin’ Man” doslovno opjevava scenu iz proslavljenog dokumentarca “Food, Inc.” koja prikazuje kako je Monsanto tužio ostarjelog farmera koji je desetljećima nudio uslugu čišćenja zrna, što ga je na kraju otjeralo iz posla.

Bez obzira što se tekstovi bave teškim, nerijetko i sumornim temama, atmosfera nije isključivo pesimistična. Na albumu ima i puno humora (naročito ako pogledate DVD), kao i adrenalina kojeg pumpaju distorzirane gitare i Youngova prepoznatljive nefiltrirane vrišteće solaže. S obzirom na način na koji je album napravljen, impulzivno i na brzinu, na njemu ima i začudno puno ljepljivih melodija u refrenima, u kojima dečki is Promisea harmoniziraju sa starim majstorom višeglasja.

Odmor od abrazivnosti ostalih pjesama nudi “Wolf Moon“, klasična Youngova nježna akustična balada posvećena ekologiji, koja bi dobro funkcionirala i izvan konteksta albuma (dobro bi se uklopila na primjer na “Harvest Moon” iz 1992.).

Neil Young se davno distancirao od hipi pokreta, pjevajući o Woodstocku još 1975. “I’m a million miles away from that helicopter day“. No danas je on posljednji šezdesetosmaški protestni pjevač na nogama, koji nije izgubio ništa od svojih ideala, energije i posvećenosti. I zato “The Monsanto Years” nije zanovijetanje ostarjelog hipija, to je prkosna šaka u oko skoro sedamdesetogodišnjeg nepopravljivog punkera kojeg vrijeme nije promijenilo, ali koji nije ni ostao izgubljen u nekom prošlom vremenu.

Premda ovakvim konceptualnim albumima koji se bave aktualnim temama neizbježno prijeti opasnost da ubrzo zvuče zastarjelo, te je jasno da “The Monsanto Years” neće biti svrstavan u red velikih Youngovih albuma, album je to kakav je itekako potreban i dobrodošao. Jednostavno, kao što Neil kaže odmah na početku albuma u “A New Day For Love“, bio je to “Bad day to do nothing“. Rješenje problema kreće od nas samih.