U Bonnievom svijetu samo tuga i inspiracija su vječni

Hiperproduktivni Bonnie “Prince” Billy ponovo je u akciji. Dok razne zvijezde i zvjezdice trebaju bar godinu-dvije studijskog pimplanja ne bi li izašlo nešto što zvuči umilnije od pneumatske bušilice, Bonnieu to ne treba.

“Lie Down In The Light” je relativno friški album, no kako Bonnie “Prince” Billy ne voli sjediti skrštenih ruku, već je najavljen novi. A u međuvremenu se pojavio i live-album.

Opet se Bonnie “Prince” Billy javlja svojim krhkim, ljupkim, akustičnim, čak s vremena na vrijeme veselim, countryem inficiranim melodijama te se predstavlja kao lik koji se doima savršeno normalnim i jednostavnim, jedino što atmosfera i način izvedbe sugeriraju da je prije jako malo vremena doživio živčani slom i to je ono što njegove ploče čini tako moćnima i emocionalno nabijenima.

Ne može se to slušati stalno, osim ako niste psihijatar na zatvorenom odjelu adekvatne ustanove, ali Bonnie je ionako čovjek za specijalne prigode: koji moment prije bacanja pod vlak, soundtrack za dan kad vam uruče otkaz, pa čak i za vožnju u autu kad se vraćate sa sprovoda. “A on je tako miran, tih i povučen dečko” rekla bi njegova dobrohotna susjeda.

Tako je to, više ni susjedi nisu više što su nekad bili, pa ne primjećuju Bonnievu dugogodišnju natmurenost. Doduše, prva pjesma “Easy Does It” zvuči kao da je naš dragi mrgud dobio na lotu, ali taj ga entuzijazam brzo napušta.

Na “Lie Down In The Light” Bonnie “Prince” Billy operira tamo gdje je najjači: u opisivanju karaktera američkih vukojebina koji su gotovo shizofreno puni nadanja u načinu komunikacije, ali prepuni očajanja u njenom sadržaju. Po tome je sličan antologijskom albumu grupe Love “Forever Changes”: glazbeno je sve divno, krasno i prpošno, samo kompletna atmosfera je zastrašujuća, pomaknuta i morbidna.

Uvodna “Easy Does It” čak zvuči kao sjajan materijal za neki radio i podsjeća da ispod svih ovih čudačkih i neuobičajenih ispada ponašanja riječ o nevjerojatno talentiranom umjetniku koji može (ali mu se ne da) povezati masovni ukus publike sa svojim unutarnjim stanjima. A zašto i bi, kad u tome jednostavno ne uživa, a i sirote Britney Spears i Christine Aguilere moraju zaraditi za penziju.

Pjesme “So Everyone“, “You Want That Picture” i “Lie Down In The Light” zvuče podjednako veličanstveno i natopljeno najgorim blatom koje neće isprati svi Arieli ovog svijeta. Ostatak albuma je nešto tiši i nešto slabije udarne doze, no zaostaje za gore navedenim upravo onoliko koliko subjektivno mišljenje to može dozvoliti.

Kompleksna “Willow Trees Bend” ide korak dalje, razlomljene melodije, skoro pa bez ikakvog ‘normalnog’ ritma, nervoznog drndanja po gitari u područje toka svijesti, gdje se još nitko nije usudio otići još iz vremena albuma Van Morrisona “Astral Weeks”. Zato obrada “I’ll Be Glad” donosi povratak u, bar po Bonnievim kriterijima, veselije vode.

Drugim riječima, nema zime za Bonnie “Prince” Billya. Odnosno, ono što je zima za ostale, za Bonnie “Prince” Billya je izazov za umjetničko nadahnuće.