Bonnie “Prince” Billy: Distopija sa happy endom

Bonnie „Prince“ Billy samo je jedan od pseudonima folk trubadura Willa Oldhama, iako i njegov najpoznatiji – gotovo svu glazbu koju je izdao od 1998. naovamo izdao je pod tim imenom. Ako niste čuli za njega, to i nije toliko čudno, budući da je bio i ostao indie izvođač u pravom smislu te riječi, izdajući svoje albume za vlastitu ili neke druge manje nezavisne etikete. No, oni koji ga znaju, u pravilu ga fanatično obožavaju, pa se smatra kultnom figurom indie undergrounda, prvenstveno zahvaljujući dugom nizu odličnih albuma na kojima se u potpunosti razvio kao kantautor, dajući svoj pečat američkim folk i country tradicijama. Čak ga je i veliki Johnny Cash preradio, na svojem „American III: Solitary Man“, za koji je izabrao njegovu vjerojatno najpoznatiju pjesmu, „I See A Darkness“.

Prošlo je punih osam godina od posljednjeg novog materijala kojeg je Oldham objavio, no to ne znači da je bio besposlen – objavio je niz albuma, što samostalno, što u kolaboracijama, prerađujući country velikane poput Merlea Haggarda ili čak i neke svoje prijašnje, starije pjesme. „I Made A Place“ dugo je očekivan u krugovima njegovih obožavatelja, a s obzirom na njegov nešto opušteniji pristup na ovoj ploči, njome bi mogao privući i nove.

Oldham je u svojih već 30-tak godina karijere prešao dugi put od zahrđalih, lo-fi, DIY ostvarenja do ispoliranijeg, finog zvuka u kojem se križaju indie folk i tradicionalnije country forme, i u tom smislu „I Made A Place“ ne predstavlja neki revolucionarni iskorak, no njegovo pisanje je ono što svaku njegovu novu ploču čini zanimljivom, a njegov rad konstantno intrigantnim. Ovoga puta, fokus stavlja na odnose između prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, bilo u osobnom smislu, bilo u širem, univerzalnijem smislu. Iako nije izgubio svoju opsesiju apokaliptičnim scenarijima i distopijskim pejzažima, ovoga puta ih smješta u mnogo optimističniji kontekst za definitivno najvedriju ploču svoje karijere, na kojoj će svaka pjesma završiti pomirenjem s prošlošću, pozitivnim stavom u sadašnjosti, nadom i vjerom u budućnost, sve provedeno kroz njegov zaista unikatan rukopis.

Album tako otvara vesela i vedra country poskočica predvođena benjom i violinom „New Memory Box“, koja istovremeno pozdravlja i izbacuje stare glasove i želi dobrodošlicu novim počecima. Slijedi ju balada „Dream Awhile“ u kojoj Oldham nudi vrlo jednostavan recept za liječenje svakodnevnih briga – prepustiti se snovima, uz nježnu akustičnu gitaru i gotovo savršenu harmoniju s gošćom Joan Shelley, podsjećajući na neke uratke njegovog kolege bradonje Sama Beama iz Iron & Winea.

U „The Devil’s Throat“ izvagat će dobro i zlo, no ipak zaključiti da „tko pjeva zlo ne misli“, naravno, u kaubojskom stilu, a zatim se opet stišati za centralnu pjesmu albuma, potpuno akustičnu „I Have Made A Place“, pjesmu u kojoj unatoč svemu lošem što ga okružuje pronalazi mjesto za sebe u životu i u nekakvom višem poretku stvari, zaključujući: „When I die, there will be a hole no other man can cover“ i „I don’t know why I was born, but I have made a place“, u svom dobro poznatom egzistencijalističkom stilu. Da, Oldham jako voli provući i neke filozofske misli svojim tekstovima, pa tako i u „This Is Far From Over“, u kojoj će ustvrditi da su naš planet i sva živa bića na njemu žilavija i izdržljivija nego to možemo pretpostaviti: „Don’t worry if all life is gone/The rocks and sea will still roll on/And new wild creatures will be born“, s optimizmom koji nadilazi čak i znanstvena predviđanja, uz predivni solo na fruli.

„You Know The One“ i „Building A Fire“ su romantične ljubavne balade u kojima će nas Oldham podsjetiti na važnost pronalaženja i zadržavanja bolje polovice, dok će se u „Nothing Is Busted“ na slično romantičan način sretno pronaći dvije izmučene duše u njemu omiljenom apokaliptičnom okruženju u kojem ima samo „slomljenih strojeva“.

Paradoksalno, „I Made A Place“ tako ispada distopijskim albumom sa happy endom, albumom u kojem se ružne stvari uzimaju kao nužni sastavni dio života, ali u kojem lijepi trenuci ipak nadvladavaju, albumom koji vjeruje u budućnost iako nam prošlost i sadašnjost sugeriraju drukčije i albumom nad kojim ćete se zamisliti, ali ipak nakon njega otići bogatiji, raspoloženiji i optimističniji. Naravno, to sve ne bi bilo moguće da Bonnie „Prince“ Billy nije majstor od zanata, i da se u njegovim riječima, kao i inače, ne skriva toliko topline, humanosti i osjećaja za detalje. Još jednu dimenziju nadodaje i činjenica da je Oldham te pjesme pjevao svojoj trudnoj ženi i da su one prvo što je njegova kćerka čula, i teško je zamisliti set pjesama kojim bi na neki bolji način iskazali dobrodošlicu djetetu u svijet, poželjevši mu da uvijek traži i pronalazi dobro, čak i ako je taj svijet ponekad loš.