Bonnie “Prince” Billy: Distopija sa happy endom

    290

    Bonnie "Prince" Billy

    I Made A Place

    Datum izdanja: 15.11.2019.

    Izdavač: Drag City

    Žanr: Alternativni country, Folk, Folk-Rock, indie folk, Indie Rock

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. New Memory Box
    2. Dream Awhile
    3. The Devil’s Throat
    4. Look Backward On Your Future, Look Forward To Your Past
    5. I Have Made A Place
    6. Squid Eye
    7. You Know The One
    8. This Is Far From Over
    9. Nothing Is Busted
    10. Mama Mama
    11. The Glow, Pt.3
    12. Thick Air
    13. Building A Fire

    Bonnie „Prince“ Billy samo je jedan od pseudonima folk trubadura Willa Oldhama, iako i njegov najpoznatiji – gotovo svu glazbu koju je izdao od 1998. naovamo izdao je pod tim imenom. Ako niste čuli za njega, to i nije toliko čudno, budući da je bio i ostao indie izvođač u pravom smislu te riječi, izdajući svoje albume za vlastitu ili neke druge manje nezavisne etikete. No, oni koji ga znaju, u pravilu ga fanatično obožavaju, pa se smatra kultnom figurom indie undergrounda, prvenstveno zahvaljujući dugom nizu odličnih albuma na kojima se u potpunosti razvio kao kantautor, dajući svoj pečat američkim folk i country tradicijama. Čak ga je i veliki Johnny Cash preradio, na svojem „American III: Solitary Man“, za koji je izabrao njegovu vjerojatno najpoznatiju pjesmu, „I See A Darkness“.

    Prošlo je punih osam godina od posljednjeg novog materijala kojeg je Oldham objavio, no to ne znači da je bio besposlen – objavio je niz albuma, što samostalno, što u kolaboracijama, prerađujući country velikane poput Merlea Haggarda ili čak i neke svoje prijašnje, starije pjesme. „I Made A Place“ dugo je očekivan u krugovima njegovih obožavatelja, a s obzirom na njegov nešto opušteniji pristup na ovoj ploči, njome bi mogao privući i nove.

    Muziku podržava

    Oldham je u svojih već 30-tak godina karijere prešao dugi put od zahrđalih, lo-fi, DIY ostvarenja do ispoliranijeg, finog zvuka u kojem se križaju indie folk i tradicionalnije country forme, i u tom smislu „I Made A Place“ ne predstavlja neki revolucionarni iskorak, no njegovo pisanje je ono što svaku njegovu novu ploču čini zanimljivom, a njegov rad konstantno intrigantnim. Ovoga puta, fokus stavlja na odnose između prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, bilo u osobnom smislu, bilo u širem, univerzalnijem smislu. Iako nije izgubio svoju opsesiju apokaliptičnim scenarijima i distopijskim pejzažima, ovoga puta ih smješta u mnogo optimističniji kontekst za definitivno najvedriju ploču svoje karijere, na kojoj će svaka pjesma završiti pomirenjem s prošlošću, pozitivnim stavom u sadašnjosti, nadom i vjerom u budućnost, sve provedeno kroz njegov zaista unikatan rukopis.

    Album tako otvara vesela i vedra country poskočica predvođena benjom i violinom „New Memory Box“, koja istovremeno pozdravlja i izbacuje stare glasove i želi dobrodošlicu novim počecima. Slijedi ju balada „Dream Awhile“ u kojoj Oldham nudi vrlo jednostavan recept za liječenje svakodnevnih briga – prepustiti se snovima, uz nježnu akustičnu gitaru i gotovo savršenu harmoniju s gošćom Joan Shelley, podsjećajući na neke uratke njegovog kolege bradonje Sama Beama iz Iron & Winea.

    U „The Devil’s Throat“ izvagat će dobro i zlo, no ipak zaključiti da „tko pjeva zlo ne misli“, naravno, u kaubojskom stilu, a zatim se opet stišati za centralnu pjesmu albuma, potpuno akustičnu „I Have Made A Place“, pjesmu u kojoj unatoč svemu lošem što ga okružuje pronalazi mjesto za sebe u životu i u nekakvom višem poretku stvari, zaključujući: „When I die, there will be a hole no other man can cover“ i „I don’t know why I was born, but I have made a place“, u svom dobro poznatom egzistencijalističkom stilu. Da, Oldham jako voli provući i neke filozofske misli svojim tekstovima, pa tako i u „This Is Far From Over“, u kojoj će ustvrditi da su naš planet i sva živa bića na njemu žilavija i izdržljivija nego to možemo pretpostaviti: „Don’t worry if all life is gone/The rocks and sea will still roll on/And new wild creatures will be born“, s optimizmom koji nadilazi čak i znanstvena predviđanja, uz predivni solo na fruli.

    „You Know The One“ i „Building A Fire“ su romantične ljubavne balade u kojima će nas Oldham podsjetiti na važnost pronalaženja i zadržavanja bolje polovice, dok će se u „Nothing Is Busted“ na slično romantičan način sretno pronaći dvije izmučene duše u njemu omiljenom apokaliptičnom okruženju u kojem ima samo „slomljenih strojeva“.

    Paradoksalno, „I Made A Place“ tako ispada distopijskim albumom sa happy endom, albumom u kojem se ružne stvari uzimaju kao nužni sastavni dio života, ali u kojem lijepi trenuci ipak nadvladavaju, albumom koji vjeruje u budućnost iako nam prošlost i sadašnjost sugeriraju drukčije i albumom nad kojim ćete se zamisliti, ali ipak nakon njega otići bogatiji, raspoloženiji i optimističniji. Naravno, to sve ne bi bilo moguće da Bonnie „Prince“ Billy nije majstor od zanata, i da se u njegovim riječima, kao i inače, ne skriva toliko topline, humanosti i osjećaja za detalje. Još jednu dimenziju nadodaje i činjenica da je Oldham te pjesme pjevao svojoj trudnoj ženi i da su one prvo što je njegova kćerka čula, i teško je zamisliti set pjesama kojim bi na neki bolji način iskazali dobrodošlicu djetetu u svijet, poželjevši mu da uvijek traži i pronalazi dobro, čak i ako je taj svijet ponekad loš.

    Muziku podržava