Solidan nastavak “Sreće”

“Sve je drugo igra:” šesto je studijsko izdanje grupe Songkillers. Tri godine nakon dobro prihvaćenog albuma “Sreća” grupa na novom disku u deset novih pjesama obilježenih njihovim prepoznatljivim funky zvukom donosi suradnje s Dinom Dvornikom i Ivankom Mazurkijević.

Kroz niz godina postojanja, grupa Songkillers jedna je od onih grupa na hrvatskoj estradnoj sceni za koju su čuli gotovo svi, iako svi nisu kupili njihov album niti prisustvovali njihovom koncertu. Ugodna za slušanje, laganih i pjevnih melodija i jednostavnih tekstova, čuli su je gotovo svi – bilo ispijajući kavu ili se vozeći automobilom.

Razlog njihovoj sveprisutnosti i prepoznatljivosti zasigurno je frontmen Željko Banić Bane i njegov njuh za funky melodiju i ritam. Ne krećući se previše izvan kontura prvotno zacrtanih žanrovskih obrazaca, stare i nove pjesme Songkillersa se prepoznaju na prvu, a njihovi albumi funkcioniraju prvenstveno kao nastavci prethodnih izdanja, s minimalnim promjenama.

Takav je i album “Sve je drugo igra:” šesti nastavak sage započete davno snimljenim albumom “Fleka”. Od njega pa do recentnog izdanja, Željko Banić se isprofilirao kao lider grupe, autor je većine pjesama njihove pjesmarice, njegov je vokal zaštitni znak svih njihovih pjesama, a njegov lik nezaobilazan na gotovo svim naslovnicama njihovih albuma i u svim njihovim video spotovima.

Bane je autor svih novih deset pjesama, koje je snimio i izmiksao Srđan Sekulović Skansi. Banić se pojavljuje na naslovnici i poleđini albuma, Banić je taj koji šeće Zagrebom u video uratku “Slutim ljubav“… Stoga se postavlja pitanje radi li se o Songkillersima ili o samo jednom ‘songkilleru’. Konstante grupe su žanrovski obrasci pop-soul-funk-jazza – u kojima djeluju od početka – i lider Bane, dok promjene u postavi sastava čine njihove najveće varijable.

Konstanta je i novi album. U 38-minutnom novom materijalu ponovo se izmjenjuju pjesme većinom ljubavne tematike, većinom sličnih aranžmana, lagane – gotovo srednjoškolske – lirike. Banić, solidan gitarist koji bi i sam mogao ponijeti solističke gitarističke dionice Songkillersovog novog albuma, ipak ih prepušta Zoranu Jegeru – osim u završnoj pjesmi “Sve je drugo igra” gdje si ipak daje oduška – dok se u ulozi ritam gitarista u pjesmi “Zgubidan” pojavljuje Josip Pandur.

Album obilježava artificijalni, gotovo sterilan zvuk, prouzrokovan pribjegavanjem sintetičkim rješenjima ritam sekcije pod palicom samog Skansija. Bane, koji je dio karijere proveo kao član pratećeg sastava pokojnog Dine Dvornika (izvrstan Dvornikov album “Live in München” snimljen je pod pratnjom Songkillersa), u duetu “Milina” ugostio je ‘kralja funka’. Rezultat je solidan pop-komad na kojem je ispravljena greška s prethodnog albuma “Sreća”, na kojem se Dvornik također pojavljuje kao gost. Naime, u pjesmi “Egoist” bilo je teško razlučiti koji vokal pripada Dvorniku a koji Baniću a samim tim i sâm duet je gubio smisao. No, iako se spomenuta greška po pitanju podudarnosti Banićevog vokala – koji u višim dionicama nalikuje na Dvornikov – s Dininim nije ponovila, nisu se ponovili ni jaki hitovi koji su i ponijeli prethodni album, poput pjesme “Sreća”.

Najbliže super-popularnoj hitoidnoj pjesmi “Sreća” na novom albumu su lako hvatljivi singlovi “Srce nevjerno“, “Leteći šampion“, “Slutim ljubav” i spomenuta “Milina”. Dok je njihov album “Sreća” nagovjestio mogućnost liričkog napredovanja (pogotovo u pjesmama “Malo toga ostaje” i “Što je to s nama”) do samog napretka na novom albumu ne dolazi.

Uz Dvornika i pjesmu “Milina” (koja se trebala naći na njegovoj tada još neobjavljenoj “Pandorinoj kutiji”) u duetu s Baneom se u solidnoj pjesmi “Divota” pojavljuje Stampedova Ivanka Mazurkijević. Od novih pjesama vrijedno je još istaknuti rock-gitarističkim riffom nabijenu, socijalnom tematikom ocrtanu pjesmu “Revolucija“, u kojoj se Bane pojavljuje kao recenzent cjelokupnog svjetskog stanja.

“Sve je drugo igra:” solidan je album ugodnog, ljetnog štimunga, dobrih produkcijskih rješenja i pitkih melodija koji neće ostaviti bitnog traga u hrvatskoj diskografiji, ali će uvijek ostati potvrda stilskoj konzistentnosti Songkillersa.