Smrt dolazi nenajavljeno

Generation Kill uglavnom je promoviran i najavljivan kao side-projekt pjevača Exodusa Roba Dukesa, pozivajući se na njegovog osnivača i najpoznatijeg člana i tako u javnosti uglavnom percipiran kao thrash metal bend.

No, treba reći da je tako nešto poprilično, čak jako pogrešno i dosta daleko od glazbenog stila koje Generation Kill u sebi donosi, jer je thrash metal zastupljen manjim dijelom u opusu ovog benda, pogotovo u slučaju albuma “We’re All Gonna Die”. On bi u neku ruku bio hibrid thrasha, heavya, groovea, stonera, dooma, hardcorea, punka i psihodelije, dakle, uključuje mnogo različitih glazbenih stilova, čiji miks ovaj bend dosta razlikuju od ostatka scene. Svih pet članova imaju različita glazbena razmišljanja i kao nusprodukt toga Generation Kill je izrastao u stilski poprilično rasprostranjen bend bez posebnih ograničenja.

Ne bismo ga baš mogli nazvati unikatnim, još manje revolucionarnim, no ono što, ili bolje reći način na koji radi to što radi, odvaja ga od najvećeg dijela glazbene scene kojom se kreće. Ako se vratimo pet godina unazad, u 2008., dolazimo do podatka o udruživanju snaga Roba Dukesa (vokal) i Roba Moschettia (ex-Pro-Pain, ex-M.O.D, ex-Mutilation, ex-Undivided) za basom i pratećim vokalima, a duet je ubrzo dobio potporu u gitaristima Jasonu Trenczeru (ex-Mutilation, ex-Undivided) i Louieu Lehman (ex-Mutilation), te bubnjaru Samu Inzerri (Mortician (live), ex-Morpheus, ex-Undivided, ex-Incantation (live)). Rob je odabrao naziv po knjizi koja se isto tako zove i krenulo se s radom na pjesmama koje su 2011. objelodanjene na debi albumu “Red, White & Blood”.Na njegovog nasljednika nije se trebalo dugo čekati, a uz nešto rasprostranjeniji, ali i kompaktniji sound, sa sobom je doveo i dva nova člana, gitaristu Jasona Veleza, koji je zamijenio Lehmana, te bubnjara Jima DeMariu, koji je već svirao s Dukesom, a i bivši je član Meraudera. Dakle, koliko god da se čini kako radi o imenima iz različitih svijetova, jednako toliko ispada da je ovo nešto kao ‘obiteljski’ bend, jer se svi ili gotovo svi otprije znaju ili dobro ili jako dobro. Stoga nije čudno da promjene baš i nisu nešto posebno utjecale na kvalitetu albuma, koji je korak ispred (ili iznad) svog prethodnika. Rekosmo već da je kompaktniji, čvršći, masivniji, srditiji i energičniji, s rasprostranjenijim soundom koji je dosta bliži njujorškim core, već losanđeleskim thrash korijenima.

Krajnje ozbiljan, depresivan, melankoličan, turoban, katkad i predapokaliptičan, baziran na sociološkim temama, odnosno problemima čovječanstva, “We’re All Gonna Die” u većini pjesama donosi raznovrsnost po svim presjecima. Prije svega, vokalna paleta Roba Dukesa prikazuje se u jednoj novoj dimenziji, s presjekom za njega karakterističnih agresivnih, vrišteće-bijesnih i ljutih pjevanja često u klinču sa death intonacijama, i staloženijim, čistim melodijskim linijama, te sjetnim, čak bi mogli reći i emocijama sklonih pjevanja u nekim naslovima.

Gitarske izvedbe također šaraju unutar spomenutih stilova, dvije gitare daju im ogromnu širinu, riffovi su grubi, osorni, brzopotezni, ali i ispunjeni melodijama, koje posebno do izražaja dolaze u solažama, a akustični dijelovi unapređuju ambijentalni ugođaj. Bubnjevi svoju snagu i buku kanaliziraju kroz sumanutost i gromovitost svojstvenu hardcore/thrash varijacijama, ne može im se prigovoriti niti na sistematičnosti, jednako kao vibrirajućim i izuzetno potentnim bas gitarama.

Koncepcijski, album bi mogli podijeliti na dvije cjeline, od kojih bi jedna, brojčano i po trajanju inferiornija, bila skup moćnih, razornih i ubrzanih, tro-četverominutnih thrash/core pjesama, a druga je crossoverske podloge, osjetno slojevitija, s mračnijim, poliritmičkim pjesmama izgrađenijih od čvršćih i širih kompozicionih struktura. “Born To Serve“, “We’re All Gonna Die” i prije svih “Friendly Fire” jurišne su thrash/core himne s brzim ritmovima, razvučenim gitarama i himničnim refrenima ‘koloriziranih’ s pratećim višeglasjima.

“Prophet of War” spada u red najtvrđih pjesama, s akustičnim, tromim, mračnim prvim dijelom uz duboke baseve, potištenije melodije i rezolutno clean pjevanje koje se transformirava u bolno režanje uz pratnju žestokih riffova, prodornih solaža i metodičkih bubnjeva, da bi u svojoj drugoj polovici bila brža i energičnija, izgrađena u thrash/core formama, uz naracije u odjavnom dijelu.

Psihodelijom je ispunjena, ritmički pužasta “Death Comes Calling“, nedvojbeno najmračnija i najteža stvar na albumu, s clean vokalima, heavy solom, doom riffom i povremenom ambijentalnom akustikom, a koncepcijskih sličnosti ima s još jednom ‘zamračenom’ pjesmom, “There Is No Hope”. “Carny Love” je možda i najraširenija, odnosno najrasprostranjenija stvar, koja u sporom uvodnom dijelu donosi nešto kao kabaretsko/cirkuski ugođaj, na kojeg se nadovezuju jazzy soliranja bas gitare, akustike i metodički drum, a u nastavku kombinira spori i srednji ritam s dosta gitarističke i vokalne nasrtljivosti, dok je “Vegas” gruba, divlja thrash stvar s dosta gitarskih melodija, polu-growl režanja i ambijentalnim interludijem uz akustike, bas, naraciju i smireni bubanj.

Dakle, s ovim bi se albumom svakako trebalo ozbiljnije pozabaviti i otići u njega puno dalje i puno dublje od površinske percepcije koju nudi. Tek tada bi se na pravi način mogle sagledati sve njegove dobre i manje dobre strane, jer loših nema ili su minornog značaja, i na pravi način mogla utvrditi njegova vrijednost. Koja se kreće negdje oko vrlo dobre. Najmanje.