Smisao ovakvo glazbenog djelovanja zna samo Blackie

    1105

    W.A.S.P.

    Golgotha

    Datum izdanja: 09.10.2015.

    Izdavač: Napalm Records

    Žanr: Heavy Metal

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. Scream
    2. Last Runaway
    3. Shotgun
    4. Miss you
    5. Fallen Under
    6. Slaves Of the New World Order
    7. Eyes Of My Maker
    8. Hero Of the World
    9. Golgotha

    W.A.S.P. je bend, što vjerujem mnogi fanovi heavy metala znaju, koji je izrastao iz američke hard’n’heavy scene krajem ’70-ih i početkom ’80-ih godina prošlog stoljeća, u kojoj se daleko više ulagalo u show, izgled i otkačeno ponašanje nego u samu glazbu.

    Unatoč tome, za razliku od svih ostalih bendova iz spomenute branše W.A.S.P. je, na čelu sa Stevenom Durenom aka Blackiem Lawlessom, uspio isporučiti neke od najboljih heavy metal albuma dviju dekada, kao što su “The Headless Children” iz 1989., ili konceptualni “The Crimson Idol” iz 1992. godine. Petnaesti studijski album “Golgotha” daleko je od najboljih izdanja benda, a kamoli žanra. Najduža diskografska pauza u povijesti Blackijeve svirke urodila je možda prezrelim plodom. Otpadak otpadaka s odličnog “Dominatora“, nazvan “Babylon”, izašao je naime još 2009. godine pa bi se reklo da je “Golgotha” čitavo to vrijeme marljivo pripremana. No šestogodišnja pauza ipak je ponajviše bila uzrokom Blackijeve operacije ramena kao i lomom bedrene kosti, izgleda po čitavoj njenoj dužini. “Golgotha” zapravo i zvuči kao da je na brzinu sklepana.Konačni proizvod tako odaje umješnost razrađivanja glazbenog stila utemeljenog baš na spomenutim otpacima otpadaka. “Golgotha” je i produkcijski i vokalno i instrumentalno miljama ispred svog prethodnika “Babylona”, no to nikako ne znači da se ovdje radi o izvrsnom albumu. Što se tiče same glazbe najveći problem je u samom Blackieu Lawlessu koji je samog sebe počeo plagirati nemilice. Nije ovdje riječ o pukom kopiranju vlastitog glazbenog izričaja, koji se usput rečeno očituje već u prvim milisekundama albuma, već o gotovo doslovnom preuzimanju osnovnih melodija nekih od najboljih pjesama s prethodna dva albuma, “Babylona” i “Dominatora”.

    I gluhi Beethoven bi čuo da uvodna “Scream” poprilično liči na uvodnu “Crazy” s “Babylona”, kako glazbeno tako i tekstualno. Refren jedne, recimo, istim vokalnim linijama ide “You gotta be crazy to say that you love me“, a refren druge “Come on and scream if you love me“. Koja je više koja, zbilja nije jasno. Ipak, da ne bude zabune, obje pjesme su zbilja neodoljive, plagijat možda čak i bolji od originala, no kvragu, koji je zapravo smisao ovakvo glazbenog djelovanja? Čak i da je riječ o nekakvom konceptu iza kojeg stoji dublji smisao, on je u svakom slučaju kamufliran kritičnim manjkom glazbenih ideja.

    Muziku podržava

    Last Runaway” uvjerljivo je najlošiji trenutak albuma, a glazbeno se gotovo oslanja na tipični party rock scene spomenute u početku ovog teksta. Pokušaj dramaturgije u sredini pjesme blijeđi je od blijedog i svakako ga se moglo izostaviti.

    Nabrijana “Shotgun” s isfuranim je “Tonight it’s alright” refrenom mogla recimo biti izostavljena cijela. Za power baladu “Miss You” to se pak nikako ne može reći. Pjesma je toliko uvjerljiva da Blackijev emotivni izričaj ovdje ruši i najmasivnije zidine. Dojam opet kvari manjak ideja pa se tako za kraj pjesme ostavlja maratonski gitarski solo od jednog tjedna koji tamo uopće nije ni potreban, a i gitarist Doug Blair ne daje baš vjetar u leđa razvoju sviranja lead gitare. Uostalom, pjesama po ovakvoj šabloni Blackie se sa svojim dežurnim lead gitaristima već pošteno nasvirao.

    Sljedećih nekoliko pjesama potvrđuje tezu da se ovdje radi o razrađenim otpacima otpadaka i sigurno bi bolje pristajale kojekakvim B-stranama, kad bi takve strane danas još uvijek postojale. Interesantno je da se događa čak i šabloniziranje unutar samom albuma. “Fallen Under” i “Eyes Of My Maker” počinju naime s clean riffovima iz istog kalupa, premda se kasnije razvijaju u dvije različite, sasvim solidne pjesme. Upitno je međutim zašto je Blackie za početak “Hero Of The Day” odlučio iskoristiti uvod u konceptualni album “The Neon God” iz 2004. godine. Možda je riječ o ideji zaokruživanja čitave diskografske cjeline kao kojekakvog složenog artističkog koncepta, a možda je jednostavno riječ o nedostatku ikakve ideje.

    Golgotha” završava naslovnom pjesmom i to u velikom stilu. Premda se opet radi o suptilnom plagiranju (ovog puta “Heaven’s Hung In Black” s “Dominatora”), pjesma je jedna od boljih koje je Blackie napravio otkad je novog milenija. Tematika bolnog iskupljenja uklopljena je doduše u gotovo već poznatu glazbu, ali kvragu, uklopljena je savršeno. Blackijev izvrstan i kristalno čist vokal na refrenu ovu pjesmu samo dodatno podiže na još viši nivo. Čak i ponovljena ideja o dugačkom solu kao grandioznom finalu ovdje funkcionira baš kako treba.

    Sve u svemu, Blackie je na novom albumu pristupio vrlo iskreno, čak i ispovijednički. Vapaj sa spomenute “Golgothe” “Jesus I need you now, show me I’m lost somehow” dolazi naime iz pera iste osobe koja je u svoje zlatno doba, valjda iz puke ludosti iz mladosti, vrištala “Fuck Like A Beast!“. A to zvuči poprilično upozoravajuće, ako se izuzme mogući dojam da je Blackie ‘omekšao’, što bi zapravo bio i slabašan zaključak. U svakom slučaju, ovakav je twist itekako vrijedan analiziranja.

    I na kraju – ako je ideja muzike da se emocija prenese što efektnije, Blackie Lawless se ovdje pokazao kao apsolutni prvak u svojoj kategoriji. No ako je ideja svake nove autorske muzike da se ona prethodna plagira, Blackie je također kralj, no u tom slučaju daleko je bolje da se ništa novo više niti ne radi, čisto da se impresivna diskografija ne zatrpava pustim reciklažama i prepravcima.

    Tekst: Ivan Miočić

    Muziku podržava
    Stisni