Rageov lov na vještice

Teutonski metal i klasični orkestar u kombinaciji mogu jako dobro zvučati. To još jednom dokazuje Lingua Mortis Orchestra s premijernim albumom, jednostavnog, možda i prejednostavnog i nezanimljivog imena – “LMO”.

Kada su njemački heavy/speed/power metalci Rage još 1996. godine slavili
desetu obljetnicu postojanja, odlučili su biti prvi njemački bend koji
je probao iskombinirati metal klasiku, kooperirajući sa simfonijskim
orkestrom.

Tada su svoje pjesme, rearanžirane da budu podobne za izvedbu s klasičnim orkestrom, Praškim simfonijskim orkestrom, stavili na album “Lingua Mortis”, pobrali uspjeh i utabali put za Lingua Morits Orchestra projekt. Sedamnaest godina poslije uslijedilo je ono što se može nazvati nastavkom “Lingua Mortisa”. Nakon njihove orkestralne proslave 2010. godine, Rage se odlučio slijediti oba glazbena pravca u koje su zašli; onaj power-metalni i klasično-simfonijski.Opus pjesama na albumu većinom je kompozirao gitarist, klavijaturist i čelist Victor Smolski, a uz njega tu su i ostali članovi Ragea, Peavy Wagner s hrapavim vokalima i André Hilgers na bubnjevima. Vokalistice koje se pojavljuju na albumu su Jeannette Marchewka i sopranistica Dana Harnge, a kao dva orkestra pojavljuju se jedan iz Španjolske i jedan iz Bjelorusije.

Peavy Wagner našao se u ulozi tekstopisca, koji je kao koncept albuma iskoristio istinitu priču lova na vještice u srednjovjekovnom gradiću Gelnhausen tijekom 1599. godine. Stihovi su tako uglavnom dobro napisani, uz pojedine trenutke monotonije i jednostavnosti. Istinita priča i konceptualan album zaokružili su ovo simfonijsko-metal izdanje, veliki projekt na kojem je sudjelovalo više od stotinu osoba. Album je producirao Smolski, zajedno s Charliem Bauerfeindom (Blind Guardian, Hammerfall), a samo izdanje proglašeno je ‘savršenom simbiozom dva svijeta’. Jako dobrom simbiozom da, ali savršenom, apsolutno ne.

“LMO” otvara epična, trodjelna desetominutna pjesma “Cleansed By Fire” koja započinje orkestralnim kompozicijama i zborskim napjevima, dok se ne uključe gitarski riffovi. Već od početka albuma može se primjetiti da su orkestralni elementi nešto više naglašeni od onih gitarskih, pa tako gitare mjestimice mogu zvučati mutno i tiho u usporedbi s ostalim glazbenim elementima. Unatoč tome, gitarist Smolski odradio je jako dobar posao, njegove izvedbe su skoro pa bezgrešne, a i u većini pjesama i s primjesama virtuoznosti.

Orkestralne kompozicije u “Cleansed By Fire” podsjećaju na Haggardove, dovoljno su zanimljive i uz zborske napjeve zadržavaju koncentraciju slušatelja. Srednji dio pjesme ponešto izostavlja orkestracije i sadrži dobar instrumental kojim dominiraju brzi i precizni riffovi.

“Scapegoat” je brza i energična, thrasherska rasturačina ispunjena growlovima i Peavyevim hrapavim vokalom koji uspješno dočarava mračniju atmosferu, a tipičnog je teutonskog prizvuka, vokala koji se mogu čuti kod Grave Diggera ili Paragona, te ispunjena orkestracijama. “The Devil’s Bride” je orijentirana ka težim i nešto sporijim riffovima, jedna je od kompleksnijih, a uz to sadrži i pamtljiv refren.

Sanjivi instrumental “Oremus” prvotno je trebao biti bubnjarski solo s latinskim stihovima opjevanim ženskim vokalom, no smiješno je da su članovi Ragea u trenutku miksanja albuma zaboravili uključiti bubnjeve i vokale, te “Oremus” čini ono što je preostalo od glazbenih elemenata i slojeva.

“Witches’ Judge” je gitarski najbrža izvedba na albumu, jako je slojevita, a karakteristična je, uz hrapavi i moćni Peavyev vokal, i po elementima progresive. Ona uz “Cleansed By Fire” i “Scapegoat” spada u najbolje pjesme na albumu, a “Eye For An Eye” sadrži ženske vokale, dinamična je i najmelodičnija na albumu. Iako devetominutna, jedna je od ‘razvodnjenijih’ i lošije izvedenih, kao i baladna, teatralna “Lament”. Uzrok tome može se ponajviše tražiti u ženskim vokalima, kojima su ponekad na pjevanje dati prejednostavni stihovi, u tonalitetima u kojima njihov puni potencijal nikako ne može doći do izražaja. Ženski vokali su ovdje u nezahvalnoj poziciji i na trenutke, bojom glasa, zvuče neusklađeno s Peavyem i s nedostatkom snage.

Album zatvara dobra, lagana, polumelodična “Afterglow”, počinjući s orguljama, koje prerastaju u akustične gitare s daškom misterije, te potom vokalni Peavyev dio, ponešto manjkav, no to se nadoknađuje u pamtljivom i melodičnom refrenu. Kao jedna od dvije bonus pjesme ističe se “Straight To Hell” s moćnim, dubokim orkestralnim kompozicijama koje jako dobro sjedaju uz gitarske riffove.

Ukupno trajanje albuma je pozamašne duljine, sat i pet minuta, za relativno malen broj pjesama, no dužina i trajanje su dobro iskorišteni, s učestalim promjenama tempa, osim u pojedinim slučajeva jedne ili dvije pjesme tijekom kojih se ipak može osjetiti napor pri slušanju. Iako orkestracije ponekad dominiraju nad zvukovima gitara i čine ih nedovoljno glasnima, upravo su orkestracije, uz brze riffove, te koje daju osjećaj moći pjesama i dobro su ukomponirane u finalni koncept.

“LMO” je na trenutke cheesy, kakav power i simfonički metal često jesu, ali glazbeno je dobro izveden i predstavlja dobar (i logičan) nastavak Rageovog simfonijskog pravca, kombiniranog sa metalom.