Novi svijet se rađa

Od 1997. Unleashed djeluje u ovoj postavi, oni su četiri skandinavska death metala ratnika, koji svoju povijest veličaju kroz glazbu i upoznaju ostale sa mnogim mitskim bićima i ratovima iz njihove bogate mitologije.

Još se svijet nije prestao tresti od moćnog i silnog Yggdrasila, stabla života iz skandinavske mitologije, a vrijeme je da si nakon tri godine tame i hladnoće majka priroda vrati ono što joj pripada, mjesto koje se u skandinavskoj mitologiji zove Ragnarök. Ratnici koji su preživjeli podignut će iz pepela novi svijet.Tako, najjednostavnije rečeno, a tematski gledano, ovaj bend predstavlja svoj novi, jedanaesti studijski album, follow-up albuma “As Yggdrasil Trembles” (2010.) i još jednu priču iz skandinavske mitologije, neiscrpne teme o kojoj pjevaju i sviraju već više od 20 godina na svjetskoj death metal sceni. Od njihovog prvog albuma “Where No Life Dwells” objavljenog 1991. godine, s kojim su skrenuli pozornost na vlastiti rad, te “Hell’s Unleashed”, na neki način povratničkog albuma iz 2002. godine, ne odstupaju ni milimetra. Kako tekstualno tako i glazbeno u cijeloj svojoj karijeri.

“Odalheim” sadrži mnoštvo prepoznatljivih riffičnih melodijskih izražavanja, ‘hevijaneriziranih’ solaža, dubokih Johnnyevih vokala i izrazito mračnu, zlokobnu, ledenu i krajnje pesimističnu atmosferu, baš u skladu sa sudnjim danom koji nagovješćuje. Glazbeno svjež, uredno posložen, te ugodno slušljiv je i ovaj studijski primjerak, koji je sniman u švedskom Chrome Studiu, a producent je gitarist Fredrik Folkare. Većina pjesma na albumu kreće akustičnim gitarskim uvodom koji oslikava zatišje prije još jedne u nizu bitki koje ovi ratnici imaju pred sobom.

Priča se zahuktava s opakom, žestokom i hladnom “Fimbulwinter” u četverominutnom brzopoteznom teškometalnom razaranju u svim segmentima. Od ‘prelamajućih’ gitara do brzog duplog bas bubnja i Johnnyevog vokala, koji na osebujan način dočarava i približava skandinavske bitke i zime. Srednjeritmična i predapokaliptična “Odalheim“, te nešto malo brže “White Christ” i “Germania” pjesme su koje zrače i odišu ujednačenim tempom, ritmičkim fragmentima i bijesom koji se očituje kroz vokal.

“The Great Battle Of Odalheim” završna je, ujedno i najduža pjesma, koja dolazi kao šlag za kraj. Počinje sirenom za uzbunu koju prigušuje tempo od ‘200 na sat’ s muzičke strane, te ponavljajućim refrenom, pa tako odmah i ostaje u uhu.

Tko ih je dosad slušao i voli njihovu glazbu, kao i tematiku, zasigurno će to nastaviti i nakon ovog albuma. Oni su ZZ Top skandinavskog death metala i kod njih nema sredine. Ili ih se voli ili ne. Tako će biti i nakon što se s njima otkrije novi svijet. Ili ćemo biti dio njega ili na suprotnoj strani. Sredina ili nešto između ovdje ne postoji.