Korijenski Morrissey

Autor pjesme “The More You Ignore Me, The Closer I Get” bio je u pravu.

Nakon petogodišnje diskografske stanke koja je bila popunjena izdavanjem
raznih kompilacija i pisanjem autobiografije, dobio sam dojam da
je čovjek, što se tiče izdavanja nove muzike, završio priču na neko
dulje vrijeme, i da će živjeti od koncerata i kompilacija. I ne bi bio
prvi koji bi tako radio, tako da sam bio siguran da ću se malo odmoriti
od njegovih vijesti.

Očito, pisanje knjige je za Morrisseya imalo terapeutski učinak. Osim što je pobrao hvalospjeve za svoju autobiografiju, kreiranju albuma “World Peace Is None of Your Bussiness” pristupio je očito osvježen, s okupljenom ekipom koja ga je potakla da se vrati svojim pop-korijenima. Veliki Morrisseyev glazbeni fetiš je bio i ostao u nasljeđu djevojačkih vokalnih pop-grupa šezdesetih raskošnih orkestracija iz pretpsihodelične faze (šifra: singlovi s potpisom Phila Spectora). A veliki fetiš dolazi već na početku i ne pušta ga se većim dijelom albuma: umilna naslovna pjesma dijeli šamare lijevo i desno, spominje svjetska ratna žarišta, a Morrisseyev glas(ić) kao da cvrkuće o ljubljenju na klupi u proljeće. Pogodak je i odulja stvar “I’m Not A Man“, a i mračna “Smiler With Knife” će ostaviti dobar dojam. Dozu nepredvidljivosti unose latino stilizacije, trubači, harmonike, sretno i spretno uklopljene u Morrisseyev izričaj.U2-ovska “Earth Is Loneliest Planet” podjednako će osvojiti i zahtjevnije i one koji slušaju radijske mikseve dok čekaju zeleno na semaforu. Riječ je poetskom komadu koji vrlo točno opisuje sadašnji povijesni trenutak: većina punoljetnih stanovnika će se prepoznati u opisima “Stalno kažemo: idući put, jednog dana“, odnosno zbog hrpe stvari koje moramo napraviti, ali ih ne volimo, nikad ne stignemo raditi ono što volimo, odnosno biti s ljudima koje volimo.

“Kick The Bride Down the Aisle” nametnula se kao muzički najintrigantniji broj s uvrnuto brutalnim riječima pjesme, no u nekom uvrnutom (Morrisseyevom?) svemiru, ako samo muzički gledamo, ta bi pjesma bila savršena tema za Jamesa Bonda. I kako tek zvuče crkvena zvona…

Na ovom si je albumu Morrissey dao krila i iako je stupanj kohezije pjesama niži nego njihova kvaliteta (pjesme bolje zvuče kad se ‘nabadaju’ jedna po jedna, nego kad ih se sluša u sukcesiji), Morrissey zaslužuje palac gore za povratak.