Konačno Amorphis kakvog želimo slušati

    1108

    Amorphis

    Under The Red Cloud

    Datum izdanja: 04.09.2015.

    Izdavač: Nuclear Blast Records

    Žanr: Death Metal, Folk Metal, Heavy Metal, Progressive Metal

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. Under The Red Cloud
    2. The Four Wise Ones
    3. Bad Blood
    4. The Skull
    5. Death Of A King
    6. Sacrifice
    7. Dark Path
    8. Enemy At The Gates
    9. Tree Of Ages
    10. White Night

    Prošla su vremena kad je ime Amorphis (amorphous – bezoblično) zaista igralo svoju ulogu u glazbenog razvoju ovog, možda najboljeg, finskog metal benda.

    Od relativno brutalnog death metal prvijenca “The Karelian Isthmus” pa do progresivnog i poprilično impresivnog heavy rock albuma “Am Universum”, Amorphis je uvijek hrabro i bez ikakvih kompromisa pristupao svojem glazbenom izričaju.Nizbrdo je krenulo s izdanjem “Far From The Sun”, ponajviše zvog kroničnog nedostatka inspiracije vokala Pasija Koskinena kojeg za sljedeći, povratnički album, “Eclipse“, mijenja Tomi Jousten.Stilska raznovrsnost nekad davno bila je zaštitni znak ovog benda. “Under The Red Cloud” već je šesti album s Joutsenom, a dvanaesti sveukupno te još jedan kojim Amorphis gazi zapravo istim glazbenim putanjama. Razlika je jedino što novi album i produkcijski i glazbeno nadmašuje gotovo sve svoje prethodnike, od spomenutog “Eclipsea” pa nadalje. Konačno se radi o izdanju itekako vrijednom dugoročnog preslušavanja, a nakon dva slabašna prethodnika, “The Beginning Of Times” i “Circle“, on je istodobno i dokaz da Amorphis treba uzimati diskografske pauze od barem 5 godina.

    Dečki su konačno izbacili album na kojem se nalaze neke od najboljih pjesama koje su ikad napravili. U prvom redu to bi bila uvodna i naslovna “Under The Red Cloud” s potpuno inspiriranim i ambicioznim Joutsenom koji se ovdje konačno pokazuje kao odličan vokal. Potpuno pogođen refren s izvrsnim, čistim vokalnim tonom glavni je adut ove pjesme, a demonsko završno growl pjevanje možda je i najbolje koje je ikad proizašlo iz Joutsenovih glasnica. To dakako vrijedi i za ostatak albuma pa se može reći kako je “Under The Red Cloud” Joutsenov pravi mali trijumf.

    Muziku podržava

    Osim u naslovnoj pjesmi do izražaja ponajviše dolazi na “The Four Wise Ones” gdje masivnim tonom, dinamično, slojevito i nikad agresivnije odlazi gotovo u black metal vode. Ne treba naravno zanemariti ni ostatak benda koji je poput glavnog im vokala svojem poslu pristupio potpuno ambiciozno, bez suvišnih i recikliranih ideja.

    Svoju kreativnost ponajviše iskazuju na progresivnoj “Bad Blood“, još jednoj pjesmi koja bi se mogla svrstati među Amorphisove najbolje. Žestokim mid-tempo riffovljem, razarajućim growl vokalom kojemu kontrira još jedan potpuno pogođen clean refren te savršenom atmosferom koja na ponavljajućim prijelomnim dijelovima uvjerljivo ostavlja dojam neizvjesnosti, Amorphis se konačno opet iskazuje kao vrhunski bend, kakav su i bili ’90-ih godina.

    Ritmična “Death Of A King” nostalgično priziva diskutabilni vrhunac karijere, “Elegy” iz 1995., ali i podcijenjeni “Tuonela” iz 1998., ponajviše zbog sitra čiji je zvuk, ako se ne varam, na Amorphisovom albumu zadnji put zabilježen prije 17 godina. Iako je pjesma podosta zarazna, nikako je ne bih stavio bok uz bok s primjerice “Better Unborn” ili “Greed” sa spomenutih albuma. No novije generacije fanova u svakom slučaju mogu biti sretne što imaju i ovakva ostvarenja.

    Inspiracija vidno tj. slušno popušta na sredini albuma. Šablonizirani pop metal prezentiran u aktualnom singlu “Sacrifice” debelo narušava cjelokupni dojam. U odnosu na sve ostale pjesme “Sacrifice” zvuči potpuno amaterski, počevši od osnovne melodije, preko nepamtljivog refrena pa sve do Holopainenovog gitarskog sola. Prezentiranje novog albuma ovakvim radio friendly kompozicijama dakako nije potez benda već diskografa, no momcima se može zamjeriti na kompromisima te također na tome što uopće još uvijek prakticiraju ovakve glazbene banalnosti. U svakom slučaju, najava albuma bila je potpuno promašena jer “Sacrifice” o njemu jedva da išta otkriva.

    Dinamične i masivne “Dark Path” te “Enemy At The Gates” nadoknađuju svaki prethodni propust. Progresivnost u slučaju Amorphisa, uz raznovrsnije ritmove i interesantnija glazbena rješenja ograđena oko zaraznih refrena, u ovim pjesmama dosiže svoj vrhunac. “Enemy at the Gates” je primjerice za Amorphisove standarde potpuno vanserijska pjesma te zbilja predstavlja impresivan glazbeni komad. Posebice bih istaknuo nordijsku psihodeliju središnjeg dijela pjesme, s izvrsnim klavijaturama Santerija Kallija u prvom planu.

    Klasični elementi folka na “Tree Of Ages” pun su pogodak i potpuno se uklapaju uz pjesme koje prednost daju progresivnijem glazbenom izričaju. Ovako dobru sintezu folklorne glazbe i heavy metala Amorphis možda nikad niti nije napravio, iako je u prošlosti bilo pokušaja.

    Za kraj je ostavljena relativno mirnija, svejedno progresivna “White Night“, koja majstorski spaja orijentalne i tipične heavyanerske ritmove, a dodatno osvježenje je i sanjivo žensko pjevanje kojeg je izvela Aleah Stanbridge.

    Ukoliko bi trebalo povući paralelu, “Under The Red Cloud” bi se lako mogao usporediti s albumima kao što su epohalni “Tales From The Thousand Lakes” te već spomenuti “Elegy”. Premda smatram kako Amorphis ima i boljih, stilski drugačijih albuma, ovakvu dobru i interesantnu sintezu death metala, klasičnog heavya te hard rocka i folka prezentiraju izgleda tek po treći put. Nema druge nego da na ovaj finski kolektiv još dugo računamo.

    Tekst: Ivan Miočić

    Muziku podržava
    Stisni