Kantautorska nostalgija za životom

Odnekud je nabujala ova ženska kantautorska scena i počela pometati momke ispred sebe. Predvodi ih Nina Romić, a otprilike svaki tjedan nikne nova nada hrvatske kantautorske scene.

Sara Renar utoliko se razlikuje od svojih kolegica što servira mnogo
komercijalniju, poletniju i, jednostavno, zabavniju glazbu, dok velika
većina ‘zg kantautorica’ mirnije pristupa glazbi, uz akustičnu gitaru.Sara album otvara i zatvara jednako pitko, uz podršku cijelog benda (Leka, Marin, Geci, Geček, Surka), a da pritom gotovo nijednom ne roni u teškim, alternativnim, previše mračnim vodama. Teme pjesama kreću se od životno, hvala bogu ne i politički, nostalgičnih poput naslovne “Djeca” do generacijski predvidljivih (“Mamurluk”, “Broj”).Prednost ovog albuma je što ga je vrlo teško žanrovski klasificirati, jer se dotiče i pop i rock i alternativnih konotacija. Također, prednost je i to što se svojim jako čvrstim i na trenutke žestokim bendom izdvaja od ostalih prijateljica i konkurentica sa scene.Album otvara “U velikom stilu“, klasična, ali odlična tužaljka koja dočarava stanje uma prosječne osobe od dvadeset i pet godina nakon prekida. U nekoj birtiji. Gradski i moderni Balašević, s jakim gitarističkim rolama.

Sljedeća “Termopil” najbolja je pjesma na albumu i pjesma kojoj je jednom suđeno da postane hrvatska himna na 18. studeni. Iako naslov odaje da se ne radi o toj ‘našoj’ bitci, toliku sličnost i simboliku, makar i slučajnu, u stihovima ne smije se zanemariti. “Izdani smo, zadnji nam je dan, omjer snaga nije povoljan, nema bogova, samo naša snaga, naša srca, danas se sami borimo…” Pjesma za Grad heroj kad će vremena biti ljepša, kad porezne-neplatiše-za-slom-spremni ustuknu pred razumom.

Nažalost, ne traje inspiracija kroz cijeli album, već ima i opasnih sklizanja u prosječnost. Pjesmu “Altruizam” Sara je ‘posvetila’ svim svojim studentskim neistomišljenicima koji se ne slažu s njenim zamišljanjem mita o besplatnom školovanju. Pjesma “Broj” zvuči kao nešto što bi radio npr. Jurica Pađen. Zabavno, pitko i u svakom trenutku slušljivo, ali bez ‘podloge’, bez ‘mesa’.

Gotovo cijeli drugi dio materijala ne predstavlja tu pozitivnu zaigranost i raznovrsnost s početka albuma, s izuzetkom zabavne pop poskočice “Zavedi me“. Pred kraj albuma nalazi se pjesma “Bok“, blues-rock u maniri U2-a s kraja osamdesetih u kojoj dominira akustična gitara.

Album u svakom slučaju nije loš i donosi nešto novo i nešto dobro na našoj sceni. K tome, materijal zvuči kao potencijalno vrlo dobar live repertoar za ugodne pop-rock večeri. Hajmo se nadati da je zasjala nova lijepa zvijezda na hrvatskom glazbenom nebu.