‘Dvadesetogodišnjak’ postao ‘tridesetogodišnjak’

Popularni pop-jazz kantautor Jamie Cullum krajem prošle godine izdao je peti album u karijeri pod imenom “The Pursuit” na kojem se i dalje poigrava spajanjem jazz-elemenata u pop-formi.

Njegov proboj ka svjetskoj slavi dogodio se s albumom “Twentysomething” 2003. godine. Od tada naovamo ima veliku podršku fanova i medija zbog ugodnog spajanja jazza i popa, a ujedno je i odličan zabavljač na koncertima, pa ne čudi što se i danas s nestrpljenjem očekuju njegova izdanja.

Nakon pomalo eksperimentalnog “Catching Tales” u kojem je nadodao elektroniku, s “The Pursuit” se Cullum vratio jazziranim standardima u kojem njegov klavir i brass-sekcija dolazi u prvi plan s karakterističnim pop-štihom. U takvoj priči se Jamie i najbolje osjeća, kao neki mladi Sinatra u želji zavođenja svijeta oko sebe.

Album započinje skladbom Colea Portera “Just One of Those Things” gdje nas Jamie s velikim orkestrom vraća stoljeće unatrag u vrlo rasplesanom izdanju. Slijedi ju jedna stereotipnija pop-pjesma “I’m All Over It” koja bi se najlakše mogla opisati kao derivat brit-popa, dok već sa “Wheels” Cullum pokazuje šarolikost svojeg opusa jer je pjesma vrlo brza, a ipak ne klizi iz tračnica, već ima melodiju koja ju jednostavno zarazno nosi.

S “If I Ruled the World” smiruje situaciju, “You and Me Are Gone” je arhaičnog ritma, a potom dolazi niz pjesama koje su onako ‘niti med, niti mlijeko’, već neki prosjek Cullumove karijere kojima će ponajviše zadovoljni biti njegovi dugogodišnji fanovi, dok će malokoga novog njima zadiviti. Iz tog preostalog dijela valja istaknuti da su pjesme dosta dinamične, ima bržih i sporijih, ali više protežiraju pop usmjerenje nego bilo što drugo (npr. “Mixtape” bi se odlično uklopila u Coldplayev repertoar).

Osim samog albuma, pravi fanovi će svakako biti oduševljeni deluxe-izdanjem koji je obogaćen knjižurinom sa svim tekstovima pjesama i nizom slika sa sessiona za omot albuma, a nadodan je i DVD s nizom live-snimki i ponešto dokumentarnog dijela o snimanju ovog albuma.

Na koncertnom dijelu DVD-a, jasno se vidi da Cullum ima zabavljačkog štiha jer često zna animirati publiku da mu pomogne u pojedinim pjesmama ili ih barem natjera da zaplešu uz vesele tonove njegovog klavira. Snimke su s prošlogodišnjih nastupa na North Sea Jazz Festivalu i legendarnog Montreux Jazz Festivala.

Na DVD-u se ujedno može vidjeti koliko je Jamie ‘zabrijao’ na elektroniku jer su arhivirane i scene sa Sonar Festivala gdje se poigrao s Darrenom Emersonom u elektronskom live-setu s nizom improvizacija karakterističnih za jazz-glazbu. Time je dokazao da u glazbi granica nema, da svaki učeni glazbenik se može prilagoditi vremenu i prostoru, a je li budućnost Jamiea kao nekog DJ-a, morat ćete prosuditi sami jer se meni ovaj dio vrlo svidio i smatram da ima što reći ako i dalje ‘zabrije’ na tu stranu.

Rekao bih da je “The Pursuit” prosječan i ziheraški album vrlo potentnog autora koji može napraviti gotovo sve što se tiče pop i jazz-glazbe. Sa svojih tridesetak godina Jamie Cullum se pokazao kao siguran pogodak jer je čovjek koji lakoćom spaja naizgled nespojive žanrove poput jazza, popa i elektronike u jednu mješavinu s kojom se sve čini lako. Možda zbog svih tih ideja je i napravio ovakav album, da bi u budućnosti mogao još više zaglibiti prema elektronici jer je taj žanr za njega još podosta neistražen.

Uz nekoliko klasika jazz i pop glazbe i niza autorskih stvari, “The Pursuit” je jedan solidan album, ali i ništa više od toga. Da je u njega unio malo više sigurnosti i progresivnosti (kao u pjesmi “Music Is Through“), mogli smo dobiti remek-djelo mješovitog žanrovskog opredjeljenja, a ovako smo dobili samo nekoliko dobrih pop stvari, nekoliko dobrih jazz stvari i ništa više, dok spomenuta pjesma spaja mnogo više elektroniku u pop-formi s jazz-improvizacijama i rockerskim refrenom… Uh, da barem krene tim smjerom na sljedećem albumu…