Pjesnikinja koja ne vjeruje u vlastite stihove

U povijesti popularne muzike bilo je raznih manekenki, odnosno glumica koje su se latile klavira ili gitare i zapjevale koju, naravno s različitim uspjehom.

Najveće sljedbeništvo i kultnu odanost svjetskog općinstva je imala
Nico, a i Marianne Faithfull je imala na manje sjajnu karijeru, pokazavši
briljantne momente, ovjekovječene na albumu “Broken English”.Carla Bruni slijedi sličan put. Ona nije tako dekadentna kao dvije gore spomenute dame, Bruni se stilski drži smjera Joni Mitchell, odnosno ugodnog cvrkutanja uz malo gitare i klavira. Početak je bio više nego solidan, njen rani muzički rad, pjesma “Quelqu’un m’a dit” čak je došla na Putumayovu kompilaciju o Parizu. To je bilo prije desetak godina.Danas gospođa Bruni više puni članke zbog života s bivšim francuskim predsjednikom Sarkozyem, a manje zbog muzike. I nažalost, nakon preslušavanja albuma “Little French Songs” to se neće promijeniti, unatoč s tabloidske strane interesantnoj temi o Keithu Richardsu i Aniti Pallenberg u kojoj se čak spominje Dubrovnik.

“Little French Songs” je jednostavno nebitan kantautorski album šparnog instrumentarija sa zanatski složenim šansonama i s dojmom da je na ovom albumu Carla pjesnikinja koja ne vjeruje u vlastite stihove i ne zna što bi s ovim pjesmama.

Od 11 brojeva izdvaja se tek “Mon Raymond” sa zanimljivim aranžmanom i jazzističkim instrumentalnim igrama instrumenata. Njeno pjevanje je prosječno, niti je sugestivno, niti je intrigantno dok je svirka na profesionalnom nivou i teško da se više išta može reći za album koji se na tržištu može nametnuti samo time što ga je snimila Carla Bruni.