Blackersko prizivanje prirodnih dobrota

Ubrzani tečaj o američkom Agalloch, osim upoznavanja s temeljima njihovog zvuka, donosi i nekoliko zanimljivih činjenica.

Bend postoji 15-ak godina, ali svejedno su svoj prvi koncert odsvirali
tek negdje 2003., u vrijeme ”The Mantle” albuma koji je mrvicu zagazio
dalje od folk metala i dao ovom bendu jako puno današnjeg zvuka – post
rock. No, da se napravi osnovna slika, Agalloch se najčešće naziva black
metal bend. Rasprave o tome nas mogu odnijeti samo do studija
Parlaonice.

Ne brojeći svakojaka šarena izdanja, četvrti album “Marrow of the Spirit” trebao bi im zacementirati poznato mjesto – nije baš samo za black metalce, nije baš ni za post rockere, nije baš za svakoga, ali s druge strane, kroz šest pjesama i sat vremena moglo bi ih primijetiti dosta ljudi ‘sa strane’. Barem oni koji si daju zadatak primiti se malo težeg štiva.

Već na uvodnoj stvari (uvjerljivo jedina normalnog trajanja) vidi se usmjerenost na pitoreskne i (ne)spokojne prirode uz zvuk violončela. Tu se vidi da se nisu primili veličanja smrti i Sotone, pa im neki ne dozvoljavaju da se nazivaju black metalom. Ostali muzički elementi su tu. Barem na “Into The Painted Grey” s poznatim vokalom i blast beatovima.

No, što album više odmiče više i više nestaju black metal ekstremi. Najposebnija i najbolja stvar albuma “Black Lake Nidstang” više je ‘spooky’ post rock s malo beznadnih i đavoljih vokala. Aranžmanski su se potrudili na “Ghosts Of The Midwinter Fires” jer pokazuju neki polužestoki zvuk ovako atmosferičnog i naoko zlobnog albuma.

Zadnja stvar “To Drown” nema neke smislene dijelove, više zvuči kao pozadinski soundtrack nekog ‘iscimanog’ filma tipa “Slagalica strave”, ali su svoju strpljivost i atmosferičnog pokazali na malo pretjeran način – potmulo zavijanje i nekakvi srednji ne-dijelovi pjesama definitivno su mogli biti i kraći. No, pretpostavljam da to ne bi bilo dovoljno cool, underground, niti bi se natuklo ovo trajanje.

Niti je ovo neko čudo, niti se smatram fanom, ali mora se priznati da Agalloch uspijevaju balansirati jednu jako čudnu stvar. S jedne strane, zbilja nisu za svakog, a s druge strane uspijevaju navući i black metal i atmosferičnu melankoličnu rock zavjesu. A je li većinom progressive, folk, black, doom ili post-nešto… Zbilja više nemam pojma.