Kozmičke refleksije i gitaristička imaginacija

Ako Imaada Wasifa ne možete prepoznati kao člana benda Alaska! ili Lou Barlowe The New Folk Implosion, možda vas svjetska turneja Yeah Yeah Yeahsa “Show Your Bones” (2006.-2007.) i filmska adaptacija knjige Mauricea Sendaka “Where The Wild Things Are” (2009., Spike Jonze) potakne na razmišljanje o ovom čudnovatom i iznimno talentiranom glazbeniku.

Njegov treći samostalni album “The Voidist” pritom vam može poslužiti kao sažetak diskografskog dijapazona.

Dok na prvijencu, jednostavnog naziva “Imaad Wasif”, nailazimo na stihove nalik na ‘romantičarske dnevničke zapise’ o stanjima koje uzrokuju potištenost, samoća, ludilo, ljubav ili duhovni izazovi, a žestinu električnih distorzija uglavnom zamjenjuju akustični, rezignirani tonovi, “Strange Hexes”, nastao na temelju suradnje s Two Part Beast, donosi novu preobrazbu, usredotočenost na razornu stranu ljudskosti i mogućnosti ‘apokaliptične psihodelije’, što budi sjećanja na repertoar Black Sabbatha.

Posljednjim studijskim radom Imaad intenzivno traga za različitim dimenzijama realnosti, koprca se između velova iluzija, mitoloških nakupina i filozofija, zadire u labirintska bespuća introspekcije. Kada u medijima govori o inspiraciji za “The Voidist”, pozivajući se na ‘androginu dušu’, ‘moć imaginacije’ ili ‘astralne planove’, a u odnosu na zastupljene stihove, čini se da negdje u vlastitoj biblioteci posjeduje zbirku odabranih pjesama Williama Blakea ili psihoanalitičke spise C.G. Junga. No na zvukovnoj razini mogli bismo steći upravo suprotan dojam.

Retro riffovi sedamdesetih, psihodelični, gotovo meditativni rock i trubadurski folk, zavodljivo ukazuju na formu postmodernog pastiša s fragmentima new age filozofije. Ovakvi argumenti nisu u potpunosti neutemeljeni, budući da “The Voidist” i dalje okružuje ‘maglica artificijelnosti’, kontraefekt pretencioznih stihova, ali vješto uspostavljene relacije između psihodeličnih gitarističkih lamentacija i klasični zeppelinski folk rock, za razliku od prijašnjih radova, razotkrivaju suvremenu punoću distinktivne instrumentacije.

Upravo zbog te činjenice ne bi nas trebala začuditi ni potencijalna vijest o suradnji Imaada Wasifa i neustrašivog virtuoza Omara Rodrigueza-Lopeza, na primjer. Spisateljske muke, s druge strane, umanjuje i baršunasti intenzitet Imaadova vokala, gdjegdje nalik na tonove Jeffa Buckleya ili epsku dramatiku falset krikova u maniri Matthewa Bellamya.

Započet uvodnom “Redeemer” i skladno zatvoren s jedanaestom “Razorlike“, album bismo žanrovski mogli odrediti kao uglazbljenu poemu, gdje se iz skladbe u skladbu isprepliću kozmičke refleksije i gitaristička imaginacija.

Psihodeličnog rocka ponajviše nalazimo na “Priestess“, “Our Skulls” i “Return To You“, a kao glazbene reference možemo prizvati A Perfect Circle ili Muse, dok temelji počivaju na distorzijama Jimija Hendrixa.

“Widow Wing” i “The Hand of the Imposter (Is the Promise of My Own)” primjeri su kompleksnog psihodeličnog folka, posebice druga iza čije inspirativne zavjese nailazimo na ranog Boba Dylana, a asocijativni niz dopunjuju i radovi Jethro Tulla. Kreativnost folk rocka na “Daughter of Fire” i “Her Socerery“, pak, crpi iz muziciranja Led Zeppelina.

“Fangs“, s druge strane, donosi ranije spomenute dimenzije ‘astralnih planova’, dok je “Another” zalutali recital ili uspavanka s Imaadova prvijenca, na tragu zaista lošeg dana neizostavnog gurua psihodelije Syda Barretta.