Daljine zovu, genijalni album odgovara

Kako je slatko i zadovoljavajuće čuti da je napokon netko iz Europe (posebno njenog kontinentalnog dijela bez Velike Britanije) oformio odličan bend i snimio super album. Long Distance Calling zazvučali su mi kao novi i malo drugačiji album Isisa, ali ubrzo mi je postalo jasno da su to frendovi iz raznih njemačkih teško-metalnih bendova koji su se zaželjeli malo atmosfere i pomicanja granica.

A sve su to uspjeli napraviti od 2006. godine, kada su održali prvu probu, da bi sada već imali samostalan album – i to kakav!

Sami se povode za krilaticom da ništa što traje tri minute ne može od svijeta napraviti bolje mjesto, pozivajući se na činjenicu da nisu napravili kratke uštogljene pjesme, već pravi album koji gura granice i ne dijeli sat vremena glazbe na obveznih 12 pjesama.

Instrumentalna glazba nikada nije iziskivala strukturu kitica – refren – kitica, ali dosta često je onda znala odlutati u pretjerivanje i u planirani kaos. LDC su to u potpunosti izbjegli, jer su napravili album za uživanje u svirci, za zatvorene oči i bez mahnitog gledanja u polja gitare i molitvu Bogu da ne promašiš jednu od 11000 nota odsviranih u sekundi.

Takav oblik plovne muzike, lagane i polutužne atmosfere zadnje vrijeme najlakše je zvati post-rock. “Satellite Bay” je album koji će u tom žanru sigurno predstavljati cijenjeno izdanje. Clean gitare, nenametljivi bubnjevi i bas koji napokon donosi puno energije stvaraju tužnu i lijepu sliku, ali nikako patetičnu, i gotovo redovito nakon atmosferičnih uvoda počaste našu strpljivost lijepim glasnijim riffom i umjerenom distorzijom (“Jungfernflug” i “Fire in the Mountain” u stilu Isisa).

Kasnije se na albumu čuje i sramežljiva recitacija u pozadini glazbe, koja donosi još tužniju atmosferu (“The Very Last Day“), a kraj albuma potvrđuje sve što su oni htjeli reći. Spora, moćna i depresivna “Built Without Hands” dobila je društvo u jedinom pjevanju na albumu koje je odradio Peter Dolving iz The Haunted i potvrdio da im ovakav nenametljiv i lagan vokal s mrvicu vrištanja ponekad jako dobro paše.

Ovo je definitivno album na kojem ne možete (niti to želite) poslušati samo pojedinu pjesmu. To je album koji se sluša onakav kakav je, bez singlova i hitova, s puno emocija i nabijene energije, a bez nepotrebne prenapuhane žestine.

Nije ni čudno da mi se ovo ovoliko svidjelo, jer su me do sada teško mogli razočarati albumi od Red Sparowes, Isis, God Is An Astronaut ili Dredg, a upravo su to bendovi koji prolaze kroz glavu slušajući “Satellite Bay” (nekad čak i previše). To nikako ne mogu biti loše preporuke.

Ovih sat vremena zvuči kao pozadina nekog uvrnutog atmosferičnog filma, i to sigurno ima veze sa činjenicom da svaka pjesma ima svoj posebni filmić koji se vrti u pozadini njihovih koncerata.

Ali iskreno, sumnjam da bih se na njihovom koncertu orijentirao na išta vizualno. Mislim da je dovoljno stati, zatvoriti oči i lagano se ljuljuškati. Nešto što glazba zadnje vrijeme rijetko omogućava.