Obojica su krenula, gledano iz perspektive tadašnje države, iz ‘malih’ gradova koji su danas regionalni centri (Zadar, odnosno Banja Luka). Obojici je osnovna ideja bila, s gitarom u ruci, pjevati nježne, pristupačne pjesme na tragu soft-rocka i folk-rocka.
Obojica su imala žestoku ambiciju – jedan se odlučno, s promjenjivim uspjehom probijao po talijanskim, francuskim, i drugim tržištima, a drugi je postao jedan od najpoznatijih domaćih estradnih mogula. I jedan i drugi imaju pjesme trajne vrijednosti u svim kajdankama, ali također i nekoliko (desetaka) ljigavih brojeva koje će trajno odbaciti zahtjevnije ljubitelje muzike od preslušavanja njihovih opusa. 
Kao što je dobra muzika dobra muzika, a loša muzika loša muzika, bez obzira na žanr, obojicu treba vrednovati po onom najboljem što su dali hrvatskoj muzici.
Obol sumraku dao je Tutić uglazbivši stihove:
Pjevat ću ti pjesmu
zemljo moja
Ova će ti pjesma reći sve
Rodila sam tebi sina
isto k’o što od davnina
rađale su majke za tebe
koje je napisao, vjerovali ili ne, Gibonni koji je otprilike u isto vrijeme počastio hrvatsku muzičku scenu stihovima “Ja i ti k’o vrući bojler kad ga staviš na tri” i “Žuljaju me cipele, a ja moram ići na ples”. Daklem, kriviti jednu osobu za kreativni ponor hrvatske pop-muzike nije kulturno.
S druge strane, 1991. je Tutić s Rajkom Dujmićem napisao “Moju domovinu”, pjesmu, koja bi, što god mislili o njoj, vjerojatno bila vrlo ozbiljan kandidat za hrvatsku himnu da nema Mihanovićeve i Runjaninove “Lijepa naša domovino”. Tutić je napisao pjesme Massimove, Tajčine, Severinine, Bebekove solo karijere, kao i karijere Doris Dragović i Maje Blagdan, po redu: “Stranac u noći”, “Hajde da ludujemo”, “Tvoja prva djevojka”, “Željo moja”, “Sinoć sam pol’ kafane popio”, “Sveta ljubav” a ni Gibonni, unatoč vlastitom impozantnom autorskom opusu, nije se skroz odreknuo tu i tamo na koncertu zapjevati od Tutića komponiranu “Zlatne godine”.
Tutić je bio jedan od inicijatora diskografske nagrade Porin, a danas ga viđamo kako, ne bez cinizma, komentira pjevanje naših zvijezda u TV showu “Zvijezde pjevaju”. Box-set “Na svoju ruku”, ne bez propusta (gdje je countryem inficirana “Sunce sja, trava miriše”?) daje prilično dobar prikaz u evoluciju Zrinka Tutića: iako je u svojoj relativno kratkoj solo karijeri dao neke zanimljive brojeve, a najpoznatija pjesma “Doris” odskače samo zbog njegove vokalne interpretacije dok je s autorske strane na nivou s drugim njegovim brojevima iz kantautorske faze.
Tutićevo pjevanje je narativno, metalno, nekomunikativno te emocionalno odsutno, kao da ga smeta što mora komunicirati emocije, što ga je vjerojatno koštalo većeg uspjeha kod publike, a nanovo snimljena “Zlatne godine” s Rajkom Dujmićem nije ni blizu originalu s Gibonnijem. Zato je rođeni Banjalučanin ispravno procijenio da mu je bolja pozicija biti čovjek iz sjene.
Gotovo je zadivljujuće u koje se sve žanrove Tutić uspio pačati – od klasične pop-muzike iz pretpsihodeličnog doba s Ksenijom Erker (Isobel Campbell i Mark Lanegan 30 godina ranije na “Ljubavnoj rijeci”), preko teen-popa s Tajči, njegove možda najbolje kolaboracije koja je katapultirala solo-karijeru Massima Savića, turbulentne suradnje sa Severinom (od izvrsnog pop-broja “Tvoja prva djevojka” koja zvuči kao da je napisana za Tajči, pa do nekih drugih stvari koje spadaju u podzemlje muzičkog ukusa).
Tu je i filmska muzika, od koje odskače pjesma “Putovanje tamnom polutkom”, koja potvrđuje Tutića kao vrsnog glazbenog zanatliju – svaštara.
Ukratko, Tutić ima što za pokazati, ali to treba slušati s velikim pauzama jer Zrinko šalta muzičke đireve više nego rockeri groupiese. U box-setu su pridružene neke nanovo snimljene pjesme, gdje mu glas bježi prema zoni nježnosti koja je rezervirana za Toma Waitsa. Snimke iz kantautorske faze otkrivaju čovjeka senzibiliteta bliskom Marku Knopfleru, a suradnje kao što je “Manuele” s Jadrankom Stojaković sugeriraju da mu nježni i zvonki ženski glasovi pomažu da pjevački bude sugestivniji. Možda mu iduća faza bude faza dueta, da s jednom pjevačicom snimi cijeli album te da na njemu funkcioniraju po principu kontrasta.
Za razliku od Tutića koji se mogao okretati kako vjetar puše, samo da je htio, drugi kantautor je od samog početka svoje karijere imao jasan plan i cilj kojeg je bespogovorno slijedio.
Tomislav Ivčić
Ivčić je učenik Boba Dylana, Rogera McGuinna, Toma Pettya te Roya Orbisona koji je rano shvatio da se pragmatički pristup muzici najviše isplati. Ipak, 20 godina nakon Ivčićeve nesretne pogibije ozbiljnija publika ga doživljava kao zabavnjaka, a publika koja želi ‘pjesme za raju’ kao previše sofisticiranog.
Osim američkog folk rocka, zadarski brko se držao nježnog sentimentalnog mediteranskog popa (nije ni čudo što mu se box-set zove “Sve moje ljubavi”) s dašcima talijanske kancone i francuske šansone (“Posljednji valcer”), melodrame (“Čekaj me Silvija”), i grčkih začina (obrada “Gorka rijeka” Mikisa Theodorakisa) a varijacije u zvuku su bile minimalne te prije tehničke prirode nego iz želje da eksperimentira sa zvukovima.
U trenucima kad je htio zvučati ambicioznije te s umjetničkim dignitetom, to mu je uspijevalo, tako da je u tim momentima zvučao slično Eaglesima, što je usporedivo i na kvalitativnoj razini (pjesma “Ti i ja” svjedoči da mu je snalaženje u soft rocku koji je ustanovila ova renomirana kalifornijska grupa išlo više nego dobro), a komparirano sa ‘zabavnjacima’ Ivčić je imao neobičnu eleganciju u muzici i stihu. “Ponekad, kao ove noći” uz decentne dodatke klavijatura te električne gitare svjedoči da je ambiciozni Zadranin itekako znao dovesti pjesmu do zaokruženog umjetničkog integriteta.
Kao i Tutić, Ivčić se uglavnom vodio za hitovima pri čemu je koherentnije pjesme koje se nisu nametnule publici stavljao u zapećak i zato je u retrospektivama često nepravedno stavljan na stranu.
(Je li mlada dama koja se ukazuje na 1:25 Ivana Banfić?)
Ivčić je također imao smisla za humor, što znaju svi (to je minimalno 400.000 duša) koji su poslušali album Dua Pegla “Mi imamos mnogos problemos”. Kao i s drugim humoristima toga doba (Željko Pervan, Nadrealisti), nije trebalo dugo da se okupi publika koja će te pjesme-pošalice smatrati smrtno ozbiljno.
Kao što je Ivčić snimao soft rock, mediteranski melos te nešto ‘one prave ljige jedan kroz jedan’, tako se htio probiti na razna tržišta. Prvo je oko bacio na talijansko i francusko snimivši albumen a tim jezicima, a krajem osamdesetih je imao nos za albume obojene kršćanskom tematikom. Zli bi jezici rekli, čovjek se znao prilagoditi u pravo vrijeme, no Ivčić je i na tom teritoriju, na kojem se autori često okliznu u dociranje, patetiku ili neuvjerljivost, znao sastaviti solidne pjesme s glavom, repom te emocijom.
Tri su pjesme Tomislava Ivčića preskočile prostorno-vremenske kontinuume i trajno se naselile u podsvjesti Dalmacije i Hrvatske, bez obzira na to što kritičari mislili o njima, one žive svoj život: “Večeras je naša fešta” je obavezan broj na svadbama i krstitkama, “Kalelarga” je možda najljepša pjesma o Zadru, a programatska “Stop the War In Croatia” je Ivčićeva “Imagine”.
Još je jedna manje poznata poveznica sa Zrinkom Tutićem: kraće vrijeme prije pogibije u ožujku 1993., dao je intervju u kojem je tvrdio da je Hrvatskoj potrebno ministarstvo za show business. Iako nikad nećemo znati što je točno pod tim Ivčić podrazumijevao, može se primijetiti da je 1994. ustanovljena diskografska nagrada Porin kao kakav-takav pokušaj da struka dadne svoje mišljenje o recentnoj muzičkoj produkciji te da na neki način postoji institucija za vrednovanje muzičke produkcije. Jedan od glavnih pokretača Porina bio je Zrinko Tutić.
Svaki slušatelj koji se uspije okaniti emocionalnog balasta te predrasuda stečenih kroz medije i najveće hitove (koji nisu nužno i njihove najbolje pjesme) uočit će da se u ostavštini Zrinka Tutića i Tomislava Ivčića može pronaći zamjetan dio pop-dragulja koji zaslužuju ponovnu pažnju te predstavljanje novoj generaciji publike.
