Zagonetna konstanta zvana Bob Dylan

Slijedeći praksu objavljivanja čitavih diskografija u box-setu započetu s Milesom Davisom i Johnnyem Cashom, Columbia Records objavila je krajem prošle godine “The Complete Album Collection Vol. One“, box-set Boba Dylana.

U njemu je 41 album – 35 studijskih i šest koncertnih – koje je objavio od 1962. do 2012. godine. Neki od njih su proglašavani najboljim albumima svih vremena, neki nose titulu najgorih albuma najboljih izvođača, no svi su sa svojim pjesmama izvršili određeni utjecaj na glazbeni svijet, i ne samo na njega. Ipak pričamo o pola stoljeća stvaralaštva o kojem je napisano knjiga i knjiga; samo o “Like a Rolling Stone” napisano je ih nekoliko.

Njih prati kompilacija “Side Tracks” koja je na dva CD-a skupila Dylanove ‘razbacane’ pjesme, odnosno one koje nikada nisu bile objavljene na službenim albumima već na ‘Greatest Hits’ kompilacijama, albumu “Biograph”, singl izdanjima, filmovima i slično. Kako takvog materijala ima i više nego dovoljno, izbor pjesama je ‘hit & miss’. No zato je knjižica koja prati box-set pun pogodak. Pregršt je u njoj fotografija i informacija, a uz predgovor Billa Flanegana tu su i svojevrsne mini recenzije svakog albuma koje potpisuje Clinton Heylin.

Neki su albumi u ovom izdanju prvi puta objavljeni na CD-u (ovisno o geografskoj lokaciji), a neki prvi puta remasterirani kako bi čitava kolekcija bila zvukovno ujednačena. Već su se pokrenule priče da to i nije baš tako: mnogi su se vlasnici box-seta susreli s preskakivanjem pojedinih pjesama, negdje se čuju ‘glitchevi’, a neki albumi zvuče inferiornije nego pojedinačna CD izdanja istih. Da nije riječ o pretjerivanju spomenut ćemo kako je i Amazon u jednom trenutku stopirao prodaju box-seta kako bi provjerio što se događa.Mnogi su uprli prst u Columbiu Records zamjerajući im traljavo obavljen posao oko remasteringa (iako je činjenica da određenim albumima ni remasternig ne može pomoći), no jedini traljavo obavljeni posao u box-setu su ovitci albuma. Svaki CD zapakiran je u kartonsku košuljicu poput originalnih LP izdanja, no ta košuljica služi isključivo kao utor za CD, ništa više.Danas postoje mnoga izdanja koja izgledom pokušavaju imitirati LP izgled, a ona kvalitetna rješenja doista podsjećaju na LP: CD stavite u košuljicu, a košuljicu gurnete u omot. Ovdje samo gurnete CD u omot riskirajući tako da čestom upotrebom oštetite ili CD ili ovitak jer su nekako ‘na knap’ i još k tome okrenuti otvorom prema dolje. Posebna su priča dupli albumi gdje se, kada otvorite preklop, CD-i ne vade s vanjskih strana već s unutrašnjih. Istina je da se nitko nije osobito potrudio oko ovitaka: neki su dobri, neki se doimaju poput jeftinih fotokopija, a neki su puni propusta, tipfelera i pogrešaka. Posao je bio znatno bolje odrađen na Dylanovom “The Original Mono Recordings“, a kada smo već spomenuli to izdanje, nameće se pitanje zašto u ovom box-setu prvih osam albuma nije u mono verziji kada je to ‘Dylan kakav je prvotno zamišljen’ i kakvog ga se tih godina najčešće slušalo?Naravno, ne umanjuje to impresivan prizor kada prvi put skinete poklopac izdanja. Na jednom kraju je “Bob Dylan” iz 1962.; na drugom “Tempest” iz 2012. godine. Živimo u svijetu gdje vam treba više vremena poslušati neki album nego ga nabaviti, stoga je posve očekivano da se kao jedno od prvih pitanja nametne obeshrabrujuće ‘gdje započeti’. Što prvo poslušati? Krenuti kronološki, obrnuto kronološki ili prvo obratiti pažnju na najvažnije albume? Preslušavati nasumce ili se odmah baciti na one omiljene? Ili uopće ne poslušati već samo ponosno smjestiti na vidljivo mjesto?

Kod ovakvih izdanja gdje je čitava diskografija servirana kao na pladnju uvijek postoji izgledna mogućnost da će sama količina materijala odbiti slušatelja. Nedostaje ona kolekcionarska mahnitost kada godinama obogaćujete fonoteku dio po dio, nema uzbuđenja nakon obavljene kupnje i dolaska kući gdje se novi album prvi puta odmota i posluša. Na koncu, sama (pre)dostupnost glazbenog sadržaja oduzela je ono strpljivo uživanje u njoj. Slično je s televizijskim programom: nije bitno što je na programu, već što ima dalje.

Kada 52 godine strpate u jednu kutiju i kada na jednom mjestu vidite početak i kraj, shvatite da ispred vas stoji svojevrsni vremeplov i odmah se nađete u dilemi kako sve te albume i pjesme staviti u odgovarajući kontekst.

U pola stoljeća svijet se toliko mijenjao – rjeđe djelovanjem prirodnih sila, češće od ljudske ruke – da je teško pohvatati gdje se i kako Dylanova glazba odražavala na svijet i kako se taj isti svijet odražavao na nju. Njegova “Blowin’ in the Wind” pjevala se 1963. za vrijeme Marša na Washington, prije nego što će Martin Luther King održati čuveni govor “I Have A Dream“. Druga krajnost je, recimo, “Love Sick” koja je 2004. pratila televizijsku reklamu za donje rublje Victoria’s Secret.

U svakom slučaju, riječ je o glazbenom putovanju s kojim se malo koje može mjeriti. Kao i svi, imam svoje omiljene stihove, pjesme i albume (doduše, moj omiljeni album nije nikada službeno objavljen) i vežem ih za određene događaje u životu ili ih se prisjetim u odgovarajućem trenutku. Vjerujem da svatko ima svog Dylana i teško mi je zamisliti kako na ovo izdanje gleda netko tko je s Dylanom odrastao, tko ga je prvi put čuo šezdesetih i nastavio družiti se s njim sve do danas.

Tijekom šezdesetih godina prošlog stoljeća, Robert Zimmerman iz Hibbinga pretvorio se u Boba Dylana i objavio devet albuma na kojima je, citirat ćemo Springsteena, “Pokazao da glazba ne mora biti lišena intelektualnosti“. Možda je najbolji dokaz toj tvrdnji došao pojavom internet tražilica: upišete li u njih ‘blonde on blonde’ – nećete završiti na stranicama s lezbijskom pornografijom.

Sa 22 godine napisao je “Blowin’ in the Wind”, “The Times They Are A-Changin'”, “With God on Our Side”, “Masters of War” i “A Hard Rain’s A-Gonna Fall” redefinirajući tako žanr protestnih pjesama. Sa 24 snimio je “Subterranean Homesick Blues” koja je možda, kako tvrde neki, prva rap pjesma na svijetu, a sigurno je prva pjesma koja je dobila prateći videospot zahvaljujući filmu “Don’t Look Back” D.A. Pennebakera.

Sa 25 snimio je “Like a Rolling Stone”; nju je časopis Rolling Stone nazvao najboljom pjesmom svih vremena. Gledano iz današnje perspektive, Bob Dylan mogao se komotno umiroviti sa 25-26 godina i ostaviti iza sebe više postignuća nego mnogi koji u tim godinama tek započinju svoj glazbeni put.

Došle su sedamdesete koje je proveo više-manje kao sretan obiteljski čovjek, snimio velike albume poput “Blood on the Tracks” i “Desire”, čudan “Self Portrait” koji je nedavno uskrsnuo kao jubilarno izdanje Bootleg Seriesa, a svoju drugu komercijalno najpoznatiju pjesmu – “Knockin’ On Heaven’s Door” – smjestio je na soundtrack filma “Pat Garrett and Billy The Kid”.

Na prijelazu sedamdesetih u osamdesete priklonio se kršćanstvu, a karijera mu je po mnogima dotaknula samo kreativno dno. Potrajalo je to razdoblje otprilike do sredine devedesetih kada se vratio albumom “MTV Unplugged”. Nisu svi albumi iz tih desetljeća loši niti su sve pjesme s loših albuma užasne, no da su znatno slabije kvalitete, to nije sporno. Kombinacija koju bi na papiru svatko potpisao iznjedrila je “Dylan & The Dead” jedan od najgorih albuma svih vremena, podjednako na sramotu Boba Dylana i Grateful Dead.

Osamdesete i devedesete bile su zbilja čudne kada je Dylan u pitanju: sramotio se na Live Aidu, a od neobičnijih stvari izdvojit ćemo snimanje dječje pjesmice “This Old Man” za jedan Disneyev humanitarni album i rap duet s Kurtisom Blowom u “Street Rock”.

“Good As I Been To You” iz 1992. i “World Gone Wrong” godinu dana kasnije pripremili su teren za “Time Out of Mind” koji je 1997. dao do znanja da ‘Dylan ponovno jaše’. Taj je album osvojio tri nagrade Grammy (među kojima je i ona za album godine) i odredio smjer nasljednicima “Love and Theft” i “Modern Times“, nešto slabijem “Together Through Life” te prosječnom “Tempest“.

Možda je presmiono reći, ali ne postoji nijedan segment društva koji nije ‘upoznao’ Dylana. Kao što ne postoji niti jedan izvođač kojeg se sve te godine željelo što bliže upoznati i što preciznije ‘secirati’. Slično onom Harrisonovom akordu koji nitko ne zna odsvirati, tako nitko nije u stanju protumačiti Dylana. A odgovor zašto je tako i više je nego jednostavan.

Prisjetit ćemo se one rečenice Joan Baez izrečene u dokumetarcu “No Direction Home” Martina Scorsesea: “Dylana nitko nije upoznao, svi su ga poznavali samo onoliko koliko bi im on dopustio.” Njoj ćemo dodati izjavu bitnika Allena Ginsberga iz intervjua 1976. kojom je progovorio o poznanstvu s Dylanom. Nećemo je prevesti da se ne izgubi smisao: “I don’t know him because I don’t think there is any him. I don’t think he’s got a self!“.

I tu se krije rješenje zagonetke: Bob Dylan nije Robert Allen Zimmerman.

Usporedimo li Brucea Springsteena, čovjeka kojem su nekada tepali da je ‘novi Dylan’, jasno je vidljiva njegova evolucija. Kod Dylana te evolucije nema i nikada je nije bilo. Možda se tek danas ona donekle nazire. Roditelji Roberta Zimmermana nikada nisu upoznali Boba Dylana jednako kao što Dylanovi prijatelji i suradnici nikada nisu upoznali Roberta Zimmermana. Mama i tata Zimmerman ljutili su se na njegove priče o odrastanju u cirkusu gdje su ga odgajali Indijanci ne shvaćajući da njihov sin samo tumači ulogu Boba Dylana. S druge strane, glazbeni svijet nije mogao shvatiti trenutak kada je Bob Dylan odlučio postati obiteljski čovjek Robert Zimmerman.

Todd Haynes pokušao je u “I’m Not There” ponuditi odgovor tko bi mogao biti Bob Dylan, no taj je odgovor doista teško dati sa stopostotnom sigurnošću. Dylan nikada nije bio ‘svoj’, uvijek je bio ‘netko drugi’. U razmjeni mailova s kolegom Tučkarom zaključili smo da je njemu Bob Dylan poput modernog Homera; meni je, pak, bliži komičaru Andyu Kaufmanu koji je takvom lakoćom skakao iz lika u lik da je bilo nemoguće pratiti. Teško je bilo razaznati što je stvarnost, a što fikcija. A možda je Dylan poput Leonarda Zeliga iz slavnog mockumentarca Woodya Allena, tko će ga znati.

I ne provlači se Bruce Springsteen kroz tekst tek tako. Njegovi posljednji albumi neopisivo podsjećaju na Dylanovo razdoblje iz osamdesetih kada je reciklirao samog sebe i snimao obrade. No upravo je tada rođen Dylanov ‘Never Ending Tour’ koji je u lipnju prošle godine premašio čarobnu brojku od 2.500 koncerata. Bruce Springsteen neprekidno je na turneji od ožujka 2012. i kako se trenutno čini ne misli stati ni ove godine.

“Vol. One” skupio je sve studijske i live albume na jednom mjestu, a pretpostavka je da će “Vol. Two” nekad u budućnosti skupiti kolekciju Bootleg Series (zasad ih je rednim brojevima deset, odnosno osam fizičkih izdanja). Ako je to istina, onda se samo od sebe nameće jedno pitanje koje nitko ne želi postaviti: što točno znači ovo ‘complete’?

Columbia Records u slične je box-setove strpala izdanja Johnnya Casha, Milesa Davisa, Davea Brubecka i Billie Holiday kojih više nema među živima. I 85-godišnji Tony Bennet također ima svoje više-manje kompletirano box-set izdanje, ali njegova i Dylanova diskografska karijera ‘u poznim godinama’ ne mogu se svesti pod zajednički nazivnik. Spomenici se dižu preminulima, ne živima.

Neki će Dylana pamtiti po nespretnoj izjavi o ‘njušenju’ Hrvata i Srba. Nitko se nije zapitao smetaju li možda Ku Klux Klanu usporedbe s Hrvatima koji nikada nisu zapalili križ? Što misle nacisti katari o trpanju u isti koš s većinski katoličkim Hrvatima ili protestantskim Klanom? Možda se crnci ljute jer odakle bijelom Dylanu pravo govoriti u njihovo ime? A što bi tek rekli Židovi od kojih je ‘pobjegao’ u kršćanstvo? “Još jedan od glupih Amera” reći će mnogi za Dylana dajući si za pravo generalizirati. Istina je da će uvijek biti samobitnih ljudi sa sindromom nepostojeće publike. Jednako kao što će uvijek biti ljudi koji će se smijati Česima kada na naše more dolaze s konzervama, ali kada oni idu na skijanje u tuđinu i sa sobom nose sarmu – e onda su ih sve zajebali.

Dylanovu veličinu treba mjeriti i vrednovati na koncertima, kroz pjesme i kroz stvaralaštvo (barem dok mu reputacija zbog ‘posuđivanja’, da citiram kolegu Tučkara, ne doživi značajnu reviziju), a uz “The Complete Album Collection Vol. One” ne možete pogriješiti niti da hoćete.

Popis albuma:
Disc 1: Bob Dylan (1962)
Disc 2: The Freewheelin’ Bob Dylan (1963)
Disc 3: The Times They Are A-Changin’ (1963)
Disc 4: Another Side of Bob Dylan (1964)
Disc 5: Bringing It All Back Home (1965)
Disc 6: Highway 61 Revisited (1965)
Discs 7-8: Blonde on Blonde (1966)
Disc 9: John Wesley Harding (1967)
Disc 10: Nashville Skyline (1969)
Disc 11: Self Portrait (1970)
Disc 12: New Morning (1970)
Disc 13: Pat Garrett & Billy The Kid (1973)
Disc 14: Dylan (1973)
Disc 15: Planet Waves (1974)
Discs 16-17: Bob Dylan & The Band, Before the Flood (1974)
Disc 18: Blood on the Tracks (1975)
Discs 19-20: Bob Dylan & The Band, The Basement Tapes (1975)
Disc 21: Desire (1976)
Disc 22: Hard Rain (1976)
Disc 23: Street-Legal (1978)
Discs 24-25: Bob Dylan At Budokan (1979)
Disc 26: Slow Train Coming (1979)
Disc 27: Saved (1980)
Disc 28: Shot of Love (1981)
Disc 29: Infidels (1983)
Disc 30: Real Live (1985)
Disc 31: Empire Burlesque (1985)
Disc 32: Down in the Groove (1986)
Disc 33: Knocked Out Loaded (1988)
Disc 34: Dylan & The Dead (1989)
Disc 35: Oh Mercy (1989)
Disc 36: Under the Red Sky (1990)
Disc 37: Good As I Been to You (1992)
Disc 38: World Gone Wrong (1993)
Disc 39: MTV Unplugged (1995)
Disc 40: Time Out of Mind (1997)
Disc 41: Love and Theft (2001)
Disc 42: Modern Times (2006)
Disc 43: Together Through Life (2009)
Disc 44: Christmas in the Heart (2009)
Disc 45: Tempest (2012)
Discs 46-47: Side Tracks

Popis pjesama “Side Tracks”
CD 1:
Baby, I’m in the Mood for You
Mixed-Up Confusion
Tomorrow is a Long Time
Lay Down Your Weary Tune
Percy’s Song
I’ll Keep It with Mine
Can You Please Crawl Out Your Window?
Positively 4th Street
Jet Pilot
I Wanna Be Your Lover
I Don’t Believe You
Visions of Johanna (Live)
Quinn the Eskimo
Watching the River Flow
When I Paint My Masterpiece

CD 2:
Down in the Flood (Live)
I Shall Be Released
You Ain’t Goin’ Nowhere
George Jackson (Acoustic)
Forever Young (Demo)
You’re a Big Girl Now
Up to Me
Abandoned Love
Isis (Live)
Romance in Durango (Live)
Caribbean Wind
Heart of Mine (Live)
Series of Dreams
Dignity (Alternate)
Things Have Changed