Whitney Houston jedna je od najznačajnijih pop izvođača u posljednjih 50 godina. Njene iznimne vokalne sposobnosti, koje su joj donijele nadimak “The Voice” te njene pjesme, u prvom redu “I Will Always Love You”, ostavile su neizbrisiv trag u povijesti glazbe. To, ali i njena životna priča, kakvu nažalost dijeli s mnogim drugim svjetski poznatim glazbenicima, bila je povod za snimanje više filmova. Radi se o dva dokumentarna filma “Can I Be Me” (2017.) i Whitney (2018.) te jednom igranom – “Whitney” (2015.).
Najnovija posveta njenom liku i djelu je pak ovogodišnji “I Wanna Dance With Somebody” redateljice Kasi Lemmons i scenarista Anthonyja McCartena, dvojca koji je s obziroma na njihov prethodni rad bio sasvim logičan izbor za rad na ovom filmu. Lemmons je nedavno snimila jedan biografski film (“Harriet”) i jedan mjuzikl (“Black Nativity”), dok McCarten stoji iza scenarija za Bohemian Rhapsody o frontmanu Queena.
Čini se kako su njih dvoje bili idealni za već ustajali recept za biografski film, varijacija na temu o posrnulim pop zvijezdama. Red skromnih početaka u lokalnom zboru prije velikog otkrića od strane “glava” u industriji, red vrtoglavog uspona, veselja, ubrzanih prizora velikih nastupa, brzog bogaćenja, kupovanja vila i skupih auta, pa red preopterećenja slavom, obiteljskih razmirica i posrnuća u ovisnost.
Sve začinjeno ogromnim medijskim pritiskom, pohlepnim ocem koji iskorištava slavu svoje kćeri za osobni profit i nekolicinom ljudi bliskih zvijezdi koji skrbe o njoj i koji zajedno s njom pate. Sve to raspoređeno u 145 minuta ispresjecanih prizora koji djeluju kao da je netko kronološki složio samo ključne trenutke iz njenog života i za svaki snimio zasebnu scenu, ne nužno previše povezanu s prethodnom.
Naravno, nije svaka priča identična, pa film ipak prikazuje i neke manje poznate dijelove njenog života, poput kratke veze s njenom dugogodišnjom prijateljicom i menadžericom Robyn Crawford. Film se kratko dotiče i pitanja rase u trenucima kada je Houston bila kritizirana da joj je glazba “bjelačka”, što je problem koji je prema filmu riješen nakon njenog oštrog odgovora na kritike u jednoj radijskoj emisiji i prelaska na R&B zvuk.
Takav odnos prema problematičnim dijelovima njena života zapravo je formula koja se proteže čitavim filmom, bila to ovisnost, odnos s Bobby Brownom, odvikavanje ili iscrpljujuće turneje. Ništa nije skriveno od publike, no učinjeno je toliko sporednim, likove površnim u filmu da se čini gotovo kao da je to bio samo materijal iskorišten da se popuni minutaža. Tu jesu su scene drogiranja, kratke i vrlo ublažene, kao i cijela priča o njenom braku, do te mjere da gledatelj ne može ni percipirati koliki je to utjecaj zaista imalo na njen život.
Ono što je pak u cijelom filmu izvrsno i što ga spašava su upravo scene njenih nastupa od prvog do zadnjeg, a za što je ponajviše zaslužna glavna glumica Naomi Ackie. Također, ono što i samu Houston možda pošteđuje od toga da se njenu priču, kao bezbroj puta prije, obilježi kao tragediju, je posljednja scena koja ne završava 2012. kada je ona umrla, nego se vraća u 1994. kada je na American Music Awards izvela triptih “I Loves You, Porgy/And I Am Telling You I’m Not Going/I Have Nothing”, što je ujedno i najsnažnija scena cijelog filma. Pitanje je li ova sterilnost filma zasluga Whitneynog mentora Clidea Davisa koji je ujedno i producent filma, preventivna mjera kako bi se izbjegle tužbe, iskrena posveta njenom liku i djelu koja ju želi staviti van konteksta droge ili sve navedeno, ostaje otvoreno.
Unatoč hrpi klišeiziranih momenata, film funkcionira ako ga promatramo kao presjek jedne zavidne karijere tijekom koje je ova pjevačica ostvarila ono što nitko prije nje nije. Najprodavanija je i najnagrađivanija umjetnica svih vremena – osvojila je 2 Emmy nagrade, 6 Grammy nagrada, 2 Grammy Hall of Fame počasti, 14 World Music nagrada, 16 Billboard Music nagrada i 22 American Music nagrade. Oborila je rekord Elvisa i Beatlesa sa 7 uzastopnih broj 1 singlova te je prvi crni izvođač u povijesti koji ima tri albuma s dijamantnim certifikatom.
