Već se na više mjesta može pročitati kako nema više svirki, kako je recesija, kako je sviranje neisplativo, kako se putem medija potencira kultura ‘cajki’ itd.
Ukratko, muzičari/mediji/promotori predstavljaju se kao borci-partizani
koji ‘to’ rade više iz entuzijazma, nego iz želje za zaradom. Na prvi
pogled, ništa od ovog nije sporno. Hrvatska popularna glazba je vidjela
ljepše (a bogami i ružnije) dane, a bendovi koji bi vani bili plaćeni
suhim zlatom ovdje sviraju za cugu i zahvalan pogled.
Ljubitelji urbane glazbe, organizatori u klubovima/birtijama sa živom muzikom i glazbenici koji takvu muziku sviraju (pop, rock, indie, metal, punk, funk, soul, blues…) često si tepaju da oni čuvaju štih grada, brane grad od ‘seljačizama’ (čitaj, turbo-folka, kulture sapunica itd…), čuvaju popularnu kulturu, odnosno, prezentiraju se kao misleći dio populacije. 
Veći dio njihovih promišljanja pada u vodu kada dođete na jedan takav njihov koncert i ustanovite da u vrijeme kad bi koncert trebao početi ima par desetaka ljudi, a konobari šapuću da će koncert početi sa sat i pol do dva sata zakašnjenja, a kao glavni razlog se može iščitati kako se nije napravilo dovoljno prometa na šanku, točnije, nije se skupilo ‘dovoljno ljudi’. Ne’š ti urbane kulture!?
Ti isti ljudi po medijima plaču kako u Hrvatskoj općenito ‘nema kulture odlaska na koncert’. Naravno da nema, jer nema ni kulture poštovanja publike koja je došla na vrijeme od strane izvođača! I naravno da nema kulture odlaska na koncerte jer ljudi koji (igrom slučaja) rade, cijene svoje vrijeme i nisu platili 50-200 kuna da bi čekali izvođača dva sata samo zato što se ‘šank nije namirio’.
Ljudi koji rade i imaju novaca da plate ulaznicu, ustaju rano ujutro i idu na posao i ne mogu si dozvoliti da dođu na koncert koji bi trebao početi u 21 sat, a zapravo starta u 23 sata.
U Beču, zamislite, koncerti ne samo da počinju na vrijeme, nego i završavaju prije polaska zadnjeg U-Bahna tako da se publika ima čime vratiti kući. U Zagrebu su polaznici koncerata osuđeni na tumaranje po ulicama, rijetke noćne tramvaje odnosno autobuse i taksije. I naravno, ako sutradan ne ustaju rano. Ljudi su pola dana radili da bi zaradili za ulaznicu za koncert koji nije počeo u 21 sat, nego u 23 sata, trajao do 1 sat iza noći, a sutradan treba doći oran na posao i biti friški pred šefom, kolegama i korisnicima usluga.
‘Naš čovjek’ će, unatoč početnoj zainteresiranosti, tako potratiti dva sata blejanja po polupraznoj hali, dva sata koja se mogao igrati s djecom, umjesto dnevnu vožnju platit će noćnu, a sve zato što bendovi ne počinju na vrijeme i izigravaju velike zvijezde ‘dok se dvorana ne napuni’ i što birtaši žele da se što više popije prije koncerta.
A kakve šanse ima omladina koja živi u (uvjetno rečeno) predgrađima? Oni koji bi možda i došli do kluba samo da program počne u ‘normalno vrijeme’ te da završi u ‘normalno vrijeme’ (kad je na raspolaganju ‘normalan’ prijevoz) i da izvođači sviraju u najavljeno vrijeme, a ne da čekaju Godota. To je dakle, još jedna skupina ljudi koja bi eventualno došla na neki koncert samo da su drugačiji prioriteti kluba ili kafića. U ovoj je situaciji omladina iz predgrađa upućena da interese traži u gledanju sapunjara. One ipak počinju na vrijeme ili s neznatnim kašnjenjima.
Uostalom, današnja omladina ne pliva u novcima, nego jedno piće rastaču cijelu večer, ili pak, ako je lijepo vrijeme, sjede van na klupicu i čekaju sam početak koncerta. Ne bi li ekonomski isplativije bilo složiti program koji bi se držao ‘normalnih’ vremenskih okvira, pa bi se privukla publika koja radi sutradan ujutro, i koja kao takva po definiciji je bogatija klijentela od nezaposlenih, boema i studentarije? Ljudi koji rade mogu povremeno uzeti slobodan dan nakon izlaska, no vjerojatno će to učiniti ako bude nastupao izvođač za kojeg vrijedi maksima ‘sad ili nikad’, a ne nakon klupskog koncerta natprosječno dobrog, ali ne do kraja afirmiranog benda. Isto tako, nije li logično ako se organizatori šlepaju na renome pop-kulture, da onda u središtu interesa bude taj kulturni program, a ne koliko je pivskih ili drugih flaša ispijeno?
Čekanjem da se ‘dvorana napuni’ izvođači potkrepljuju ponašanje onih koji mogu/žele puno popiti (gledanje i slušanje koncerta je već u drugom planu), kao i blazirane šuše (neovisno o spolu) koja nije u stanju doći na vrijeme, a one koji su došli na vrijeme tretiraju kao publiku drugog reda. A svima nam je mrska diskriminacija…
