U2 vs Pink Floyd – postaje li reklama važnija od sadržaja LP-a?

Iako je 2015. godina poznata kao godina “Povratka u budućnost”, u 2014. je izgledalo da budućnost pišu ‘rock dinosauri’. Ili su bar oni imali najjaču PR mašineriju.

Koliko cijela promocijska priča o djelu utječe na samu interpretaciju djela? Postaju li i sami audio formati dio optike pomoću koje gledamo neko djelo? Ne jednom mi se dogodilo da jedno čujem u mp3ju, drugo na LP-u, a treće na CD-u.

Iste note zvuče drugačije, a nijanse oblikuju ukupni dojam. Isto tako, sad kad se malo slegla prašina, nametnulo se slijedeće pitanje: postaje li PR dio važniji dio u plasiranu albuma, koji je više proizvod, a manje umjetničko djelo.U moru veteranskih izdanja dva su podigla osobitu prašinu u medijima, a i kod publike. Tu je svakako zasluga i Masona koji je Gilmouru osigurao pobjedu nad ‘kršćanima’.Riječ je naravno o grupi Pink Floyd, a ‘poraženi kršćani’ U2 veliki kolac zabili su si u onom trenutku kad su pristali da se njihov recentni album “Songs of Innocence” bez najave stavi na novi iPhone te ‘malo teže’ skine s tog istog iPhonea, čime je novi album U2 posprdno dobio nadimak ‘spam’.

Je li u tom slučaju isto spamanje ako neki trgovački centar organizira neku ludu shopping večer i pokloni nenajavljeni koncert, recimo, Prljavog kazališta ili 2Cellos? Ili, da još više banaliziram: uđete u neki trgovački centar i niste tražili muziku, ali ona vam svejedno svira. I to ne neki vaš omiljen izvođač, nego neka kuruza i to toliko glasno da čak ne možete ništa slušati ni preko slušalica (zato sam prestao voljeti trgovačke centre). Jeste li tražili tu uslugu? Niste? A svejedno vam je tu… A novi U2 je čak bolji od onog što se ‘random’ pušta na radiostanicama u trgovačkim centrima.

Zapravo, postaje manje važno koji je album bolji, nego je važnije koliko je dobro proizvod plasiran i kome je plasiran. Igranje na masovnost se U2 isplatilo u vidu PR-a, no povuklo je i razmjerno velik negativnog publiciteta u smislu ‘prodane duše’, ‘i ja bih napravio svašta da mi ponude 100 milijuna ili koliko već dolara’, ‘što mi sad to oni nameću na telefon da slušam’.

U slučaju U2, kao i u filozofiji PR-a, nema negativnog publiciteta, jedino je vjerojatno da će “Songs of Innocence” imati možda najčudniji život kao album grupe: kvalitete će mu biti priznate sa zadrškom, tiho i diskretno, nakon što se stiša buka oko davanja neželjenog sadržaja. To je album koji je napravio prevelik bend, a takvi bendovi ne pričaju svoje intimne priče na izravan i neušminkan način, oni ne pjevaju o svojoj curi, mami, Joeu Strummeru, Joeyu Ramoneu te rodnoj ulici i ne daju tako izravno svoje uspomene na dlanu bez dodanog patosa, sevdaha i weltschemrza.

S druge strane, “Endless River” Pink Floyda je album koji sadrži točno ono što poštovatelj grupe želi čuti i koji je pakiran na način na koji poštovatelj grupe želi doći do njega. S izuzetkom izostajanja pripadajuće turneje (kao najlukrativnijeg dijela kolača) kampanja Pink Floyda bila je zapravo vrlo konzervativna, što je čudno za bend koji je pomicao granice multimedije i stalno propitkivao tipove komunikacije s publikom.

Nakon što su Pink Floydi počistili sve arhive sa starim snimkama (čitaj: razna izdanja antologijskih albuma na 5 ili 7 diskova), red je došao i na “Division Bell”, odnosno, one snimke koje su nastale u tom periodu. Izdavanjem albuma na vinilu sve je sjelo na svoje mjesto jer je odgovarajuća muzika našla svoj medij kao i odgovarajuću publiku koja sluša muziku upravo preko tog medija.

Šlag na tortu Pink Floyda bila je vijest da je “Endless River” najbrže prodavana ‘plejka’ (vinilno izdanje) koji je izdana u 21. stoljeću. Uspjeh Pink Floyda s “Endless River” je konačna pobjeda forme nad sadržajem. Možemo čuti predivno snimljene zvuke grupe koja i nema više Bog zna što da kaže, ali uživaju u neobaveznom sviruckanju. Palac gore zaslužuje zaključna “Louder Than Words”, no važno je da je ukus benda korespondirao s ukusom publike te da je kompletna ‘priča’, ‘hype’, odnosno ‘šušur’ imao kirurški točnu nadogradnju u samom albumu. Za razliku od U2, čijim intimnim sličicama sa “Songs of Innocence” nikako ne odgovara ambijent pametnog telefona, koji su (zasluženo ili ne) simbol instant brze i uglavnom površne komunikacije,

“Endless River” je u najboljem slučaju jedno solidno djelo što daje ono što im publika očekuje u primjerenom formatu, ali je naciljalo metu poput Wilhelma Tella. Tu je Pink Floyd ‘pobijedio’ jer je lako definirao domaći teren, a igralo mu je u korist i to što već 20 godina nije izdao album.

Koliko su nam PR strategije na primjeru Pink Floyda i U2 uspjele maknuti fokus s bitnog, a to je ono što se čuje iz zvučnika? Bismo li podjednako žeđali za “Endless River” da se pojavvio 1996. i bi li vinil uspio tako poharati prodaju? Vjerojatno bi bio uspješan (kao što je turneja Floyda sredinom ’90-ih bila vrlo uspješna), a za ostalo, dojam je da ipak ne bi imao takav galvanizirajući utjecaj. Vjerojatno bi više smatran kao nastavak albuma “Division Bell” i bila bi priča kako ‘Floydi žele zaraditi još malo novaca pa izdaju album koji je sličan svom prethodniku’.

Bi li U2 profitirao da su “Songs of Innocence” umjesto na iPhoneu, prvotno objavili na vinilu? Bismo li u tom slučaju cijenili emocionalnu ogoljenost “Songs of Innocence“, te govorili kako je Bono Vox ‘otvorio dušu pred milijunskim auditorijem’?

Odgovore možemo samo nagađati, no ako imate album kojem treba vremena da se presluša, probavi i razumije, veću šansu da stekne svoju publiku će imati ako bude objavljen na nekom klasičnom nosaču zvuka (na primjer, vinilu).

S druge strane, ako ste futurist, eksperimentator i/ili smatrate da imate megaseler i instantni klasik popularne kulture? Onda može i preko telefona.