Tram 11 su, bez ikakve sumnje, odigrali ogromnu ulogu u rođenju hrvatskog rapa, još tamo sredinom ‘90-tih kad mnogi nisu bili sigurni ima li tako nešto kod nas smisla i ima li potencijala. Pokazalo se da itekako ima, a kako je rasla popularnost žanra i na globalnoj razini i na nacionalnoj razini da bi danas čak i ostvarivao primat nad svim ostalima, vrijednost njihove ostavštine je samo rasla i rasla, uzdižući ih čak i u kultne figure.
Publika im je pokazala da to zna cijeniti, napunivši 2017. na njihovom povratničkom koncertu, organiziranom nakon 14 godina neaktivnosti, veliku dvoranu Doma Sportova, koja je rasprodana mjesec i pol unaprijed. Nastup je bio veliki uspjeh i tu se valjda i rodila ideja za novi album.
Odmah na početku ću reći – žao mi je što se to dogodilo, jer je njihov novi “Jedan i jedan” album, ako ga tako uopće možemo nazvati, koji baca ogromnu sjenu na sve što su prije radili i album koji nikada nije trebao ugledati svijetlo dana.
Na stranu što su beatovi dobri i što sve zvuči moćno, već uvodna “Druga su vremena” oglasit će alarm za uzbunu: “U modi je bit peder, mudar i prepreden, nevladin, organiziran i jednoumni kreten” samo je prva od mnoštva izuzetno problematičnih izjava koje će uslijediti.
Svaka sljedeća pjesma uvlači slušatelja dublje i dublje u crnu rupu, u kojoj se pokušaji da se raskrinka korupcija, kriminal, loše vođenje države ili bilo što što je inače opravdana meta kritike, pretvaraju u slijepu mržnju, usmjerenu uglavnom u meni potpuno nerazumljvim smjerovima, uglavnom bez ikakve argumentacije i unutarnje logike, nekoherentno i izbezumljeno, vraćajući nas u blato najnižih strasti, proizvoljnog revidiranja povijesti, negiranja i ono malo civilizacijskih vrijednosti koje smo uspjeli prikupiti.
Slušam li zaista to što mislim da slušam, vrtjet će vam se po glavi, no posljednje dvije pjesme, hororne “PŠK” i “Tko nam je probao uzeti sjaj” zacemetirat će ideje koje se šuljaju cijelim albumom:
“Fašisti, komunisti na odstrelnoj listi isti, tobožnji pacifisti u biti su antikristi”,
“Na čelu ti petokraka, u oku dugine boje, u koliko si udruga što milijardu kuna broje, puši kurac malo Titu malo Kastru, ko Danka partizanka provaljuješ na terasu”,
“Svi ste tu zbog novca kao mit iz Jasenovca, balaševići nema vam države ni na igrici, pušite kurac za ćirilicu na ilici, bipolarni bipsići, jebo li vas ćaća, ko Plenki i Njonjo svi ste topla braća”,
“Hejteri šahovnice, klonovi sa pozornice, di su maskice, pucajte si u sljepoočnice”,
u manje u minuti izjednačit će sve ono što je nemoguće izjednačavati, odbaciti antifašizam, uvrijediti sve seksualne manjine, popljuvati udruge civilnoga društva koje u pravilu postoje da bi bile korektiv vlasti i nužne su u demokratskom poretku, obraniti Thompsona i njegovu ljubav prema tuđim nekretninama i prijetnjama novinarima, negirati postojanje koncentracionog logora i ustaških zločina, okaljati uspomenu na naširoko voljenog kantautora antiratnog opredjeljenja, ponovno iskazati mržnju prema homoseksualcima, te za kraj podleći pandemijskim paranojama.
Žalosno je da vam se nakon toga generalni šovinizam, mizoginija, pozivi na nasilje i zaostale ideje na ostatku albuma čine gotovo blagima, a i tamo gdje su nekim čudom izbjegnuti ostaju samo infantilno vrijeđanje i prostakluk, te daljnje mnoštvo čudnih stavova – čak i povećanje svijesti o važnosti mentalnoga zdravlja smatraju negativnom pojavom, u još jednom od mnogih apsurda s ovog albuma – Targetu samom dijagnosticirana je šizofrenija. Od stiha “Shvati to, zanima me kako izgleda pičić Mije Dimšić”, u preludeu “Birajte 3” i u sendviču sličnih izjava o ženama s naše estrade zaista me prolazi jeza, tim više što je prvenstveno vidim kao dječjeg idola.
U jednom djeliću sekunde kroz glavu mi je prošla i luda misao da bi sve ovo zapravo mogao biti maestralno odrađen konceptalni album, no kako bi ga na neki način prokazali, nisam uspjela pronaći nijedan mig, nijedan humorni trenutak, nijedan signal da se ne radi o njihovim dubokim uvjerenjima i stavovima. Što se dogodilo Tram 11-u? Kako je to uspjelo promaći ekipi iz Menarta (izdavač albuma)? U nastavku, kako i zašto su Jutarnji, Večernji i većina naših mainstream medija bili tako blagonakloni i popustljivi?
Tanka je linija između slobode govora i govora mržnje. Iako “Jedan i jedan” vjerojatno nije dovoljno ekspilicitan za nekakvu legalnu akciju, isto tako nije ni dovoljno suptilan da sakrije svoju ružnu, neofašističku glavu. Ostaje mi samo nada da će publika biti ta koja će ga zasluženo izignorirati, te da će brojke od mršavih 20-tak tisuća playeva po pjesmi na YouTube-u i nekoliko tisuća na Spotifyju ostati na mjestu, te poslati jasnu poruku svim akterima – ovo je sramota, bolji smo od ovoga.
Autor: Nema Zime.
