Kad ste na putu 320 dana u godini, a svakog dana održite barem jedan koncert, logično je za zaključiti kako svaki slobodan trenutak želite provesti s osobama koje volite. Međutim, ako ste Tommy Emmanuel, najveća svjetska gitaristička zvijezda, ujedno topla i nadasve skromna osoba koja – ako ste ga ikad upoznali – zaista ima dovoljno ljubavi za sve ljude svijeta, onda se uvijek može pronaći slobodan trenutak s dovoljno vremena za izmijeniti par riječi…
Svjetski ste poznati po svom jedinstvenom glazbenom stilu: istovremeno svirate bas dionicu, ritam, melodiju, pjevate, te – povrh svega – gitaru koristite i kao perkusijski instrument! Pa da odmah na početku riješimo jednu enigmu – koliko prstiju i mozgova doista imate? Kako ste razvili taj osebujan stil?
Razvio sam ga učeći i vježbajući fingerpicking stil, pokušavajući dokučiti kako odsvirati dva zasebna dijela u isto vrijeme. Nikad ne razmišljam samo kao jedan gitarist, kao jedna osoba, uvijek razmišljam kao da sam čitav bend. A uporaba gitare kao perkusijskog instrumenta došla je eksperimentiranjem i improviziranjem na pozornicama; bubnjar sam, razumijem ritmičke obrasce i volim ih primjenjivati na svoje sviranje.
Recite nam nešto o Vašem glazbenom odrastanju, sjećate li se svoje prve gitare? Mnogi ne znaju da ste jedno vrijeme svirali bubnjeve, a negdje sam pročitao kako ste svirali ritam gitaru u grupi Vašeg brata Phila. Zanimljivo je da je on preuzeo lead gitaru, stoga se posve opravdano nameće pitanje – s obzirom da svi znamo koje su Vaše sviračke sposobnosti – koliko je onda, pobogu, dobar brat Phil?
Prvo sam bio pratnja na ritam gitari svojoj majci koja je svirala havajsku lap steel gitaru, zatim smo moja sestra i dva brata oformili kvartet, gdje sam započeo s učenjem fingerpicking stila, svirajući palcem ritam i bas dionicu; učio sam svirati i bubnjeve, također. A brat Phil prvenstveno svira na električnoj gitari (rock, blues, country, bluegrass…), zaista sam mnogo naučio od njega odrastajući.
Jedan od Vaših najvećih utjecaja bio je (i još uvijek jest) pokojni Chet Atkins. Možete li nam objasniti zašto je Chet tako važan u Vašem životu? Kako ste se osjećali kad ste prvi put zasvirali s njim?
Chet Atkins me podučio toliko toga o melodiji, aranžmanima, a slušajući njegove pjesme, uspio sam razviti osjećaj za lijepu melodiju i kvalitetnu pjesmu. Zasvirati s Chetom prvi put bio je prekrasan doživljaj. Uvijek sam osjećao kako ga poznajem u srce i dušu preko njegovih pjesama. A onog trenutka kad sam ga upoznao – već sam ga poznavao. Bio je ljubazan, skroman i spreman pomoći u svakom trenutku.
Pored Vašeg imena, nadopisana su tri slova – C. G. P. Što to znači? Kako se postaje C. G. P., te koliko vas je trenutno u svijetu?
C. G. P. je kratica za Certified Guitar Player ((pr)ovjereni svirač gitare, op. a.). Čast mi je bila primiti tu ‘diplomu’ od Cheta Atkinsa, premda nisam siguran čime sam ju zaslužio, no na njoj piše: “Za doživotan doprinos umjetnosti sviranja fingerstyle gitare”. Vjerujem kako me je Chet želio nadahnuti i potaknuti kako bih još više svirao i još više podučavao. Uz mene, još su samo trojica: Jerry Reed, John Knowles i Steve Wariner.
Da Vas pitam o jednoj od Vaših najpoznatijih i najupečatljivijih pjesama, “Initiation”. Kada ste ju napisali, kako ste uopće došli na ideju gitarom oponašati zvukove iz prirode, glasanje životinja i glasove ljudi? I naravno, jeste li ikada imali priliku odsvirati ju pred Aboridžinima i koja je bila njihova reakcija?
Pjesma je nastala 1985., želio sam napisati nešto što bi govorilo o Aboridžinima, njihovoj kulturi i glazbi, a u mladim danima puno sam ju puta svirao za njih… Sama ideja o oponašanju vjetra, kiše, oluje i aboridžinskih instrumenata rodila se istog trenutka kad sam započeo svirati s velikim pojačalima i ozvučenjem. Uvidio sam kako bih mogao pomaknuti granice zvuka kojeg akustični instrument može proizvesti kad bih mu dodao snažan pickup pomoću kojeg sam mogao dobiti potrebne frekvencije i feedback.
Vaši nastupi uvijek su prepuni emocija, radosti, energije… Otkud crpite inspiraciju? Koja je Vaša zvijezda vodilja koja Vas tjera da nastavite, da neprestano putujete svijetom, da neprestano svirate i – bez sumnje – uživate u onome što radite, premda je i fizički i psihički iznimno naporno?
Vjerujem kako radim upravo ono što mi je Bog namijenio, stoga moja inspiracija, energija i radost dolaze od najvećeg izvora koji postoji. Volim svirati, volim kad se ljudi zbog toga osjećaju dobro i kad barem na tren zaborave sve svoje probleme.
Kakvu vrstu glazbe osobno preferirate? Tko su Vam favoriti? Koje gitariste nalazite posebno zanimljivima?
Slušam sve, od Mozarta do Stevieja Wondera, volim Billyja Joela, Jamesa Taylora… Nekako sam više koncentriran na melodiju, a kako ne razmišljam o impresioniranju drugih glazbenika, više volim poslušati pjevače, nego instrumentaliste. Kroz cijeli život prate me Merle Travis, Chet Atkins, Jerry Reed, Django Reinhardt, George Benson, James Burton i Albert Lee. Klasična glazba mi je, također, bila dobra učiteljica…
Gotovo svi će se složiti oko tvrdnje kako ste danas najbolji svjetski gitarist. Vaš pristup gitari uvijek zadivljuje i nadahnjuje. Međutim, kad ste etiketirani kao virtuoz, koliko je teško napredovati u glazbenom smislu?
Prvenstveno, nikad ne bih samog sebe mogao doživjeti kao virtuoza, dugačak je još put preda mnom. Svjestan sam da svaki dio mog muziciranja mora napredovati i razvijati se, a na tome ću nastaviti raditi dok god budem mogao.
U Hrvatskoj ćete ove godine nastupiti u Zagrebu i, po prvi put, u Splitu. Imate li kakve riječi ohrabrenja za naše gitariste?
Uvijek uživam svirati u Hrvatskoj i uvijek ću biti zahvalan svim ljudima koji su mi ondje pomogli na bilo koji način. Imao sam priliku upoznati mnogo vaših gitarista i svima ponavljam isto: “Ukoliko želite napredovati i poboljšati vašu svirku, morate naučiti što više dobrih pjesama!”
