Zagorski blueseri Little Pigeon’s ForHill Blues snimili su spot za naslovnu pjesmu s albuma “Mr. B.” i u njemu ugostili Boška Petrovića. Dok se ne zavrti na televizijama, spot u režiji Zorana Stajčića možete pogledati na njihovim web-stranicama. A frontmen grupe – Tomislav Goluban – podijelio je s nama dio razmišljanja o svome jatu: glazbi, usnoj harmonici i strasti koja sve povezuje, dajući mu krila za veličanstveni let:
U kojem trenutku čovjek odluči naučiti svirati usnu harmoniku? Puno ljudi samo ‘svirucka’ usnjak, najčešće kao pratnju svom primarnom instrumentu (obično gitari), no koji motiv povede čovjeka da usnu harmoniku izdvoji kao primarni instrument i posveti joj se u potpunosti?
Vrlo dobra konstatacija, kaže se da usnjak svira najviše ljudi, a najmanje ljudi ga zbilja ‘zna svirati’. Prosječnom slušatelju dosta je teško raspoznati kvalitetnog svirača pa se ostali lako ‘švercaju’. U biti, to uopće nije loše, jer pridonosi masovnosti i popularizaciji instrumenta, ali za profiće zna biti katkad malo frustrirajuće…
Sviraš li i neki drugi instrument?
Nekad davno, u osnovnjaku sam svirao blok-flautu kao i svi drugi klinci, a nakon toga sam u limenom puhačkom orkestru svirao trubu. Hmm, ali nakon prvog (i zadnjeg) angažmana na sprovodu, odustao sam i posvetio se nogometu. No orkestar je ipak bila vrlo dobra škola tako da se ipak nekako mogu snaći u notnom pismu (nije uvjet za sviranje usnjaka, ali je definitivno prednost prilikom aranžiranja, skladanja,….).
Sjećaš li se svoje prve usne harmonike?
Oh yeah, Hohnerov blues harp, C-dur.
Jeste li i ti, kao i većina usnoharmonikaša, sam otkrivao čari instrumenta i tko ti je pomogao u početku? Tko su ti bili (i još uvijek jesu) uzori?
Sonny Terry je glavni ‘krivac’ za moj interes prema usnjaku. Njegov zvuk s ploče “Wizard of Harmonica” glavni je pokretač čak do današnjih dana. Što se tiče pomoći i ‘tipseva’, na samom početku je tu bio Krešo Oremuš, izvanredan svirač iz Stubičke Slatine (također Zagorje). Nakon toga sam ‘grijao’ stolicu s usnjakom, a onda sam na radionicama u Njemačkoj upoznao Joe Filiska (Chicago) koji je po meni svjetski No.1 blues svijeta usne harmonike.
Koliko je vježbe bilo potrebno da se nauči imitirati vlak?
Zbilja ne znam, ali od samih početaka mog sviranja nešto sam čeprkao po tim imitacijama. To s vježbanjem i učenjem je dosta relativno. Za isti, nazovimo ga, zadatak na usnjaku nekom treba tjedana dana, nekom godina, a netko ga nikad ne uspije riješiti do kraja.
Možeš li ukratko pojasniti najosnovnije razlike između usnih harmonika, te koja je razlika između ozvučenog sviranja i sviranja ‘na suho’? Koliko imaš usnih harmonika u kolekciji?
Osnovna podjela usnjaka bila bi na dijatonske i kromatske (ima tu još i bas, chord, tremolo,…). Dijatonske su one koje, u pravilu, imaju 10 rupa i koriste ih većinom svirači blues i rock glazbe, dok je kromatska nešto ozbiljniji instrument namijenjen za jazz i klasičnu glazbu. Većinom upotrebljavam dijatonske harmonike iako pokušavam i kromatsku uklopiti u svoj zvuk, a moja kolekcija broji oko 100-tinjak raznih modela dijatonskih harmonika plus nekolicina kromatskih.
Što se tiče razlike između ozvučenog i akustičnog sviranja, tu većina početnika čini pogrešku i misli da je nabava skupocjene opreme (mikrofon, pojačalo, efekt) preduvjet za dobar amplificirani zvuk. Sam naziv pojačala govori nam da će ono pojačati ulaz koji u njega dolazi. Znači loš input = loš (i glasniji) output. Razvijanje kvalitetnog zvuka, nečeg što harmonikaši zovu ‘fat sound’, dobre tehnike i dinamike prilikom akustičnog sviranja uvelike će poboljšati i ozvučeno sviranje.
I svakako imaš nekog favorita među proizvođačima ili najdražu harmoniku…
Definitivno Hohner i njihov model Marine Band Deluxe, iako moram reći da u mom koncertnom setu ima i ostalih modela (Blues Harp, Special 20) tako da nisam isključivo Marine Band Man, ali prevladava Hohner.
Negdje sam pročitao da se svi svirači usne harmonike slažu kako su predratne Marine Band usne harmonike najpoželjnije, zbog čega su one tako posebne?
Marine Band vrlo je mekan model usnjaka s dosta širokim zvukom što je u glazbi koju sviram i način na koji je sviram vrlo prikladno.
Kako često je potrebno i je li uopće potrebno mijenjati usne harmonike? Može li se usna harmonika raštimati, odnosno može li se raštimana usna harmonika ponovno uštimati?
Usna harmonika ima vijek trajanja, a on pak zavisi od načina na koji se usnjak svira i o okolnostima gdje se svira (monitoring na pozornici, energičnost pratećeg benda i sl.). Moguće je da se usnjak raštima, a također se može dogoditi da perce (jedan ton) pukne do kraja. Tada su potrebni razni zahvati štimanja, turpijanja, zakivanja,…., koji mogu otkloniti nastale probleme.
Koji ti je najdraži stil bluesa za sviranje? Koliko je zvuk usne harmonike obilježio i učinio sam blues prepoznatljivim? I koliko ima istine u tvrdnji da je za naučiti svirati usnu harmoniku potrebno imati ‘dobro uho’ te da sve emocije iz dubine duše izlaze kroz nju?
Country blues je moj favourite stil bluesa, a mislim da je upravo taj stil na samim počecima razvoja blues glazbe učinio cijelu priču prepoznatljivom i specifičnom. Nastao je prije 100 i nešto sitno godina (vjerojatno i prije), a izvodili su ga glazbenici koji nisu bili pismeni, a o poznavanju nota da ne govorimo. Jedino mjerodavno je bilo ‘dobro uho’, tako da se s tvojom tvrdnjom u potpunosti slažem.
Kako je nastao Little Pigeon’s ForHill Blues? (nužno moram pitati tko smišlja genijalne ‘pigeon English’ prijevode?)
LP’s FHB nastao je 2001. godine, a prvi koncert (tada u duo formaciji) održali smo u prosincu pod ‘jednostavnim nazivom’ AP/LP Low Voltage. Ubrzo sam zaključio da se naziv treba pojednostaviti pa je nastao ForHill Blues. Zbog inozemnih težnji dodali smo i prefiks ‘Little Pigeon’, koji je nastao nakon mog posjeta Njemačkoj u listopadu 2001. Tamo su svi morali nastupati pod nekim pseudonimom zbog lakšeg najavljivanja sudionika festivala. Prijevod mog prezimena učinio mi se zgodnim pa sam s tom idejom nastavio i dalje….
Kako si zadovoljan albumom “Mr. B.“? Uvijek kažu da je drugi album najteži bilo kojem bendu… Primjetan je bio svojevrsni odmak od prvijenca, imaš li već viziju novog albuma, postoje li neke ideje vodilje?
S albumom “Mr. B.” smo zbilja zadovoljni, sve je sjelo kako je trebalo. Novi članovi, nove ideje, novi zvuk, novi stil, sve je to pridonijelo stvaranju zvučne slike koja je na svu sreću dobro prihvaćena čak i izvan Hrvatske. Vizija novog albuma već postoji. Idejno će biti vrlo sličan prethodniku, ali nadam se s više ‘hitova’…
Gdje se bolje osjećaš: u klupskom prostoru ili na velikoj pozornici?
Veličina prostora jedna je od značajki koja utječe na stvaranje atmosfere. Klubovi zbog svoje veličine primaju manji broj ljudi što u konačnici rezultira boljom interakcijom između benda i publike, ostvaruje se neposredniji i intimniji kontakt. S druge strane, biti na velikoj pozornici i osjetiti ogromnu količinu energije koja struji između tebe i gomile nevjerojatan je osjećaj.
Pretpostavljam kako te uvijek pitaju za mišljenje o domaćoj blues sceni: pitanje je uvijek isto, jedino se može promijeniti odgovor ukoliko se sama scena razvija nabolje.
Mislim da bi tu mogla uletjeti ona Straussova: “Situacija je ozbiljna, ali nije beznadna”. Tračak nade je na pomolu, ali daleko smo još od zadovoljnih blues glazbenika, pogotovo onih koji pokušavaju od toga i preživjeti. Neki novi klubovi se otvaraju, ali s druge strane neki se i zatvaraju (pozdrav Rijeci).
Sve u svemu i nije tako loše; nećemo cmizdriti, tu smo da situaciju promijenimo i poboljšamo. Veseli podatak da su se počele organizirati neke tematske večeri posvećene isključivo blues glazbi, pa čak i usnoj harmonici. Definitivno napredujemo, ali situacija još nije ni upola dobra kao, primjerice, u Austriji ili Italiji, gdje je blues scena na vrlo zavidnom nivou.
Koliko ja znam, u Hrvatskoj ne postoji nijedan blues klub, jazz klubove možeš izbrojati na prste jedne ruke, educiranost (pa samim time i zainteresiranost) šire populacije o blues glazbi vrlo je niska, a klubovi koji furaju blues program jedva krpaju kraj s krajem…
Kakvo je tvoje viđenje? I zašto su najčešće izvođači poput vas i sličnih prvo prepoznati u inozemstvu, a tek onda kod nas?
Poznato je da su blues i jazz glazbeni oblici koji su samo na počecima svog razvoja bili namijenjeni masama. S druge pak strane, danas bi ta glazba ipak na neki način trebala doći do svog malog kruga konzumenata. Kako to nije profitabilno, medijima nije interesantno prosljeđivanje takvih informacija. Ali kada netko u inozemstvu potvrdi kvalitetu – eto ti informacije koju su mediji spremni prenijeti. Mora biti malo ‘safta’ sa strane.
Nažalost, kvalitetna glazba nije dovoljna, čak je uteg oko noge. Naravno da uz to postoje i određene razlike u mentalitetu, socijalne i kulturne razlike, pa je strancima lakše ‘probaviti’ ovakvu glazbu.
Svjetsko prvenstvo u sviranju usne harmonike… Što se i kako vrednuje, čime je potrebno impresionirati suce?
To prvenstvo održava se svake četiri godine u njemačkom gradu Trosssingenu. Iduće je 2009. pa neka svi hrvatski harmonikaši ‘nabruse’ instrumente i krenu u osvajanje. Sam nastup traje oko pet minuta, a bodovanje je sastavljeno kroz nekoliko kategorija: dinamika, tehnika, preciznost, ton, scenski nastup. Prijaviti se mogu svi zainteresirani pa škicnite Hohnerov web negdje krajem tekuće godine, vjerujem da će do tada biti poznate neke informacije.
S kojim bi usnoharmonikašem voljeo podijeliti pozornicu?
Joe Filisko.
Kad bi sad netko nakon ovog pročitanog teksta odlučio posvetiti se usnoj harmonici, što bi mu preporučio. Koga da – kao početnik – presluša i koji je najvažniji savjet koji bi mu podario?
Udah, izdah, udah, izdah – do savršenstva, minimalno jedan sat svaki dan. Preciznost, točnost i ‘poštenje’! Uz to, web je prepun informacija o usnjacima tako da se današnji put od početnika do profesionalca bezobrazno smanjio. Ali bez volje, discipline i upornosti ni to ne pomaže.
Bilo bi dobro preslušati važnije predstavnike osnovnih stilova upotrebe usne harmonike u blues glazbi (pre-war blues, country blues, chicago blues: DeFord Bailey, Sonny Terry, Walter Horton, Little Walter, George ‘Harmonica’ Smith, Sonny Boy Williamson I & II), pa se onda mogu uspješno definirati interesi i sklonosti.
Na posljednjoj radionici u Njemačkoj uspjelo se nabrojati oko 40-ak različitih načina dobivanja jednog tona. A što će ti taj podatak ako to ‘ne znaš’ čuti? Konzumiranje glazbe jako je važna stvar. Sjećam se Filiskove rečenice: “Naučite slušati!”. Iz raznih glazbenih stilova, kombinacijom inih izvođača, svašta se može naučiti. Slušajte glazbu! Pokušajte odsvirati što ste čuli, a zatim to primijenite u razvijanju vlastitog stila!
