Ako već treba podizati i rušiti zidove onda je bolje da to radi Roger Waters umjesto Jure Radića i nasljednika. Nagledali smo se bogme zidova i nakupovali cigli, stalno nam podižu nove, idući koji dođe može komotno zakucati čavao u lijes.
I zato je dobro da Roger Waters ponovno dolazi sa spektaklom “The Wall” u Split na Poljud 23. srpnja iduće godine, jer kod nas je graditeljstvo vrlo spektakularna pojava. To se kod nas razmnaža nevjerojatno brzo, od autocesta, preko mostova do vila, dvoraca i dalje.
Kad smo već kod graditeljstva, kod nas je plodno tlo za slobodne zidare, mada ne prođu svi jednako slobodno. Za razliku od one biblijske ‘neka baci kamen prvi koji je bez grijeha’, s ciglama je kod nas išlo nešto lakše; oni koji su prvi dodali što više ‘another brick in the wall’ najčešće su prošli najbolje.
300 protiv 200
Od gore prema niže, kuće bivših predsjednika, premijera, tajkuna, uglednih gospodarstvenika koji su, vidi vraga, postali tako bogati zidovima i lijepim slikama unatrag baš 20 godina, stalna su tema našeg društva.
Kao što Roger Waters na sceni gradi pa ruši zid, ali stvarno veliki, tako su se i kod nas kuće, stvarno velike, otkupljivale povoljno, dograđivale, izbacivalo se suvišne stanare i to je sad zatečeno stanje pa neka tako i ostane, da ne radimo suvišnu frku jer ih ima previše. I svi se međusobno znaju. Ako vani postoji film “300” o Spartancima, kod nas bi trebalo snimiti film “200” o famoznih 200 najbogatijih obitelji, jer i one izgleda postoje.
Neki bespravno grade ili uzmu pa ništa, neke ‘legaliziraju’ (kako to dobro zvuči), nekima sve sruše a neke istjeraju iz kuće kao obitelj Vukić u Zadru. Neki poput one bake završe šest dana u bajboku zbog neplaćenih računa za odvoz otpada, a neki drugi otpad i državni ljubimci – ili šefovi udruga građana koji gube 10 utakmica u nizu i ne daju ni jedan gol protivniku – i dalje žive pod sumnjivim poreznim okolnostima i nikom ništa.
Udruge zidara
O svemu tome govori “The Wall” i nije čudno da je tako popularan. Igrom slučaja istoga dana kad su se Brit Floyd u Zagrebu prošli tjedan na koncertu pravili Englezi i minuciozno svirali obrade pjesama Pink Floyda, službeno je najavljeno da ponovno dolazi Roger Waters s “The Wall” koncertom. Iako odavno nema zanimljivih novih materijala, Watersu kao glavnom autoru i masteršefu cijele operacije je, dakako, dozvoljeno da produkcijski modernizira spektakl kojemu današnji tehnološki uvjeti dozvoljavaju da se razmaše punom širinom velikih dvorana i stadiona.
Uostalom, pred dvije godine u Areni Zagreb vidjeli smo tehnološki najmoderniji, inventivan, skup i briljantno izveden moderan scenski spektakl da su i kazališni redatelji oko nas ostali otvorenih vilica. Waters je inteligentno spojio scenarij i priču “The Walla”, poznate pjesme i socijalni i društveni angažman. Ma bogati? Zvuči kao opsežan zadatak, ali Waters i Floydi još 1979. su ga obavili kako treba, zato danas i može živjeti na lovorikama minulog zidanja, ali vlastitog.
Prosjaci i sinovi
I da, bogati, a i oni drugi, nasljednici likova iz TV serije “Prosjaci i sinovi”, imaju što naučiti od Watersa. Tranzicijske zemlje poput nas su pred zidom u mnogo stvari, pa je “The Wall” za nas poučna priča s više strana. Ne treba sumnjati da će se na koncertu nakrcati i pokazati i svi ovi domaći zidari koji zidaju kako hoće.
Upravo o takvim stvarima govori i Waters, mogao bi i DORH naučiti nešto o psihologiji bespravne gradnje slušajući “The Wall”. Znamo li da se radi o multimilijunašu nekima je čudno da se Waters time bavi. No, Waters je još od “Dark Side Of The Moon” u tekstovima imao socijalnu oštricu koja mu je tekstove, ako niste slušali glazbu, stavljala u ravan s onima punk prvoboraca. Bilo je to stilizirano, ali teme su bile slične i direktne; dogs, ships, pigs, pa svinje s krilima koje visoko lete, ne može se reći da Waters to sve nije obradio.
Cigle su nešto kasnije ušle u modu kao simbol, pa smo ih osim u “The Wall” vidjeli i na koncertima Erosa Ramazzottija i Pet Shop Boysa koji su također odradili predstave s velikim kockama/ciglama i ‘kutijastim’ dizajnom koji ‘zatvara’, društvo, pojedince, diktatore…
Manu Chao i rušenje zidova
Slično kao i Pete Townshend, Waters je bogataš s nervozom a takvih uvijek fali. Uostalom, dva dana poslije njegovog “The Wall” u Zagrebu je gostovao Manu Chao i mogli smo vidjeti kako sličan angažman može funkcionirati sa sasvim različitih polaznih pozicija. Nikakve tu kontradikcije nije bilo, kao što su “The Wall” i “London Calling” 1979. dijelili mnoge iste teme, iako to tada nije bilo moderno priznati.
Tko je na kraju angažiran? Manu Chao, Roger Waters ili Bob Dylan u Kini? Smije li se multimilijunaš poput Watersa buniti protiv velikih korporacija? Je li art rock isto što i punk rock, a budući da nije, kakvi su mehanizmi djelovanja popularne kulture u različitim pojavnim oblicima? Ako smo 1979. imali The Clash s albumom “London Calling” i Pink Floyd s “The Wall”, čini se da je danas vrlo slično. I Manu Chao i Waters nastupaju s gorljivih pozicija zagovaranja ‘oslobođenja’ od različitih pritisaka društva koje svakodnevno nosimo na grbači, samo pri tome koriste različit meta-jezik i postupke.
Cigle s tuđom žbukom
I onda sam se morao prepirati s prijateljem koji je tvrdio da je Waters pozer i da je to davna prošla priča. U trenutku dok kod nas cvate legalizirano graditeljstvo a neke izbacuju iz kuća? Dva dana poslije ušao sam u spor i s drugim prijateljem, inače glazbenikom, koji je za Manu Chaoa blebnuo da je okej priča ali da su mu sve pjesme na iste tri harme i da se tu zapravo nema što čuti.
Ljude je teško zadovoljiti i upravo je nevjerojatno kako ne žele čuti i kad mogu, tu kod kuće. U Areni Zagreb ili na Poljudu, ili vidjeti na Pantovčaku. Kao što Manu Chaoa, bez obzira što ga strašno vole i podržavaju, vjerojatno nitko ne bi prepoznao da ga sretne na ulici, tako se i Waters davne 1975. šetao među publikom na Knebworthu u majici Pink Floyda popodne prije koncerta i nitko ga nije spazio. Kao što i kod nas puno njih ništa ne vidi.
Vratimo se zato našim poznatim zidarima koji grade bez vlastite žbuke; možemo mi parafrazirati “we don’t need your education“, ali njima su do daljnjeg ostale njihove cigle po zidovima vila i baš ih briga za tlapnje Watersa, Manu Chaoa i svih nas skupa o moralu i sličnim budalaštinama. Pa ne živi se od morala, ali se da ga jebeš živi među visokim ‘The Wallovima’ bez obzira što se ovi oko njih osjećaju pravim D volovima. Priča je trajna i vrlo poučna, zato je dobro da nam Waters s The Wall opet pokaže kako se to radi…
