Svatko ima svog Dylana

24. svibnja brojni poklonici diljem svijeta proslavit će 70. rođendan Boba Dylana: održavat će se hommage koncerti, emitirat će se prigodne radijske i televizijske emisije, u trgovine stižu posebna CD, DVD i Blu-Ray izdanja, a na stručnim skupovima ‘dylanolozi’ će govoriti o njegovom značenju u svijetu glazbe, poezije i kulture.

Uvodeći 1988. slavnog kantautora u Kuću slavnih Rock’n’Rolla, Bruce Springsteen – kojem su često lijepili etiketu ‘novi Dylan’ – rekao je otprilike ovako: “Bob je oslobodio um onako kako je Elvis oslobodio tijelo. Pokazao nam je da glazba ne mora biti lišena intelektualnosti. Posjedovao je talent s kojim je u jednoj pjesmi mogao sažeti čitav svijet i time je zauvijek izmijenio rock glazbu.“

Sumnjam da bi itko to ljepše sročio. Od samih početaka Dylan je nadahnjivao i istovremeno zbunjivao stihovima koje je mijesio poput velikih književnika, oduševljavao i razočaravao pjesmama. Mnogi su ga obožavali, ali on nije nikad nikoga.Njegove su pjesme oblikovale svijet, a riječi koje je poput igračaka vješto kombinirao u fraze mijenjale su stanje svijesti svakog slušatelja. Većina njegovih obožavatelja čula je za njega prije nego je čula njega. On sam prešao je velik put: razvijao se, odrastao, mijenjao, riskirao, no uvijek tvrdoglavo ostajao vjeran samom sebi.Čovjek koji je nemjerljivo utjecao na glazbu dvadesetog stoljeća, postavši svojim nasljednicima esencijalnost (poput alata svakom zanatliji), ostao je enigma: većinu obožavatelja ne zanimaju imena njegove djece, marka omiljenih cigareta ili bilo što vezano uz idolopoklonstvo koje prati većinu slavnih osoba. Svima je jasno kako je Bob Dylan puno više od toga.

Uostalom, da mi netko ponudi susret sa slavnim kantautorom odbio bih bez razmišljanja i nećkanja. Da se nađem u društvu s Williejem Nelsonom vjerojatno bismo u opuštenoj, zadimljenoj atmosferi prekršili nekoliko zakona, pred Markom Knopflerom i J.J. Caleom bih probao ne osramotiti se s gitarom u rukama, imao bih barem sto pitanja za Toma Waitsa, Nicka Cavea, Leonarda Cohena i mnoge druge… S Dylanom jednostavno ne znam što bih, a možda je tako i bolje.On je neuhvatljiv, jednostavno nedokučiv, poput lagane prehlade za koju nikad ne možete biti sigurni gdje ste je pokupili. Njegove stihove možete raščlanjivati, kombinirati, proučavati, nagađati, ali nikad nećete moći biti sigurni u njihovo značenje.

Dylanova karijera traje već pet desetljeća bez većih prekida i nakon toliko godina očekivano je da svaki obožavatelj ima svog Boba Dylana: jednom kada vas uvuče u svoj svijet, ta veza je strogo osobna i posve drugačija od one koju ima neki drugi obožavatelj. Netko će voljeti pjesnika, netko proroka, netko odmetnika i prgavu rock-ikonu, a netko lažova propovjednika ili već neko drugo od bezbroj Dylanovih lica.

Taj jednostrani odnos između obožavatelja i Dylana uvijek varira, nekada ga jednostavno obožavate, nekada vas razočara, nekada šokira, nekada iznevjeri, no prava je istina da najčešće stojite negdje sa strane gledajući kako povorka prolazi pitajući se što se događa dok si pokušavate objasniti smisao svega toga.

Da bi se u potpunosti razumjelo i analiziralo Dylana potrebno je imati glazbenu i društvenu širinu jednako obuhvatnu i kompleksnu kao što je njegova, no to je – usuđujem se reći – nemoguće ukoliko niste njegov vršnjak sa sličnim životnim putom, a takvih je uistinu malo.

Svatko od nas sposoban je ispričati tek fragment koji će naići na odobravanje jednog dijela obožavatelja, dok će ga drugi ignorirati jer ne odgovara njihovom profilu Boba Dylana. Baš kao što su nakon ‘elektrifikacije’ na Newportu njegovi akustični dijelovi koncerta dizani u nebesa, a oni električni bili izviždani do neslućenih razmjera uz čuveni povik “Judo!“.

Možemo iznova i iznova ponavljati sve već davno rečeno i poznato, no najzanimljivije pitanje glasi što danas stari lisac misli o svemu tome? Sjeća li se više uopće Roberta Allena Zimmermana koji je samo htio pridružiti se bendu Little Richarda i poći u New York vidjeti kako se to snimaju albumi?

Priznat ću da sam veliki Dylanov obožavatelj, no nisam fanatik. Ne pohodim svaki njegov nastup, ne uspoređujem i ne vodim statistiku o set-listama, ne raspravljam o njemu po forumima, ali volim biti upućen. Na koncertima obično stojim kod ton-majstora ili sjedim negdje postrani i čudim se kako svaki put uspije dobro poznatoj pjesmi udahnuti novi život.

Većina izvođača na koncertima tek reproducira svoje najpoznatije pjesme, no Dylan je taj koji svoje pjesme na svakom nastupu uistinu opet stvara: zato posjet njegovom koncertu i jest lutrija, sve ovisi o njegovom trenutnom nadahnuću, a kada godišnje održite više od stotinu koncerata diljem svijeta, svakako bude i dobrih i loših dana.

A zašto je jedan od najvećih umjetnika svih vremena? Odgovor je jednostavan i preočit. Nitko nije izvršio takav utjecaj na svoju granu umjetnosti kao što je to napravio Dylan. Zahvaljujući njemu, obična mainstream glazba dobila je određenu težinu, a samim tim postala je najveći, najznačajniji i najrazgranatiji oblik umjetnosti u povijesti.

Onoga trenutka kada je Dylan nazalnim glasom otpjevao “Once upon a time you dressed so fine/You threw the bums a dime in your prime – didn’t you?” nitko prije nije čuo ništa slično. Dotad su pjesme bile jednostavne privlačne metafore i besmislene igre riječima, no svaki izvođač koji je napisao mudrije stihove od (bez namjere vrijeđanja) “She loves you, yeah, yeah, yeah” duguje to Dylanu koji mu je pokazao da se to može i smije.

Dylanova “Like a Rolling Stone” najutjecajnije je umjetničko djelo 20. stoljeća nakon koje više ništa nije bilo isto. Glazba je prestala biti nešto što se samo čuje i postala nešto što se sluša. On je krčio put kroz debele nanose snijega koji će oni iza njega samo utabati i prihvatiti kao pravilo.

Dylan je postao bitan, ne samo za glazbenu granu, a ohrabreni njegovim pionirskim pothvatima i drugi su umjetnici okušavali sreću na svome polju mijenjajući tako lice čitavog stoljeća.

Premda nitko ne može reći kako je Dylan danas beznačajan i sporedan umjetnik, treba biti iskren i reći da isto tako nitko ne može sa sigurnošću kazati po čemu je danas značajan osim same činjenice da je živ i glazbeno aktivan. Svira glazbu koju voli, posve je slobodan raditi što god poželi, ali nekako se ne mogu oteti dojmu da i dalje više razumije nas i svijet oko sebe, nego sebe samoga.

Dylanov rođendan uvijek prate i razne top-liste najboljih pjesama koje s jednakim pravom i žarom sastavljaju anonimci i velike glazbene zvjerke, stoga se skromno pridružujem slavlju s vlastitim izborom deset najboljih (premda i on varira ovisno o trenutnom raspoloženju):
1. Desolation Row
2. Shelter from the Storm
3. Dark Eyes
4. It’s All Over Now, Baby Blue
5. Don’t Think Twice, It’s All Right
6. Not Dark Yet
7. Red River Shore
8. Pat Garret & Billy the Kid (čitav soundtrack)
9. Lili, Rosemary and The Jack of Hearts
10. Just Like Tom Thumb’s Blues