Jedan od najpoznatijih slovenskih glazbenih izvoznih proizvoda zasigurno je skupina Šukar. Ovaj peteročlani bend baziran na tamburaškim instrumentima već više od 15 godina izvodi romsku tradicionalnu glazbu, a nastupali su u gotovo cijeloj Europi, te također imali turneju u Japanu. Uoči njihovog zagrebačkog nastupa, 21.9. u klubu Aquarius, porazgovarali smo sa frontmenom i idejnim začetnikom sastava Šukar – Igorom Misdarisom.
Iza skupine Šukar je već 15-ak godina aktivnog glazbenog djelovanja. Je li bilo teško opstati i održati se na sceni?
Hm… Svakako da 15 godina aktivnog rada i ostajanja u vrhu glazbene scene bar u Sloveniji nije lako doživjeti. Skupina je ipak nastala u nekim godinama preokreta na ovim prostorima, tako da smo u startu bili uskraćeni za veći auditorij. Pored toga treba biti svjestan da smo praktički prvi glazbenici koji su se u Sloveniji uopće počeli baviti romskom glazbom, i da smo bili začetnici nekog etno zvuka u širem smislu. Pri tome smo naravno imali i puno sreće jer su nas uvijek zapazili pravi ljudi i gradili smo karijeru na spontanosti i intuiciji. 
Uvijek sam tvrdio da je Šukar glazbena grupa malih koraka. No, isto tako to je grupa koja je uvijek polako išla naprijed. Kada pogledam unazad što se sve odvijalo mogu sa sigurnošću reći da nikada nismo radili korake unazad. Možda smo zato neke stvari radili sporije od ostalih glazbenih kolega, no sporost se ponekad isplati. Bez obzira na sve, mi smo uvijek napredovali, radili bolje, surađivali s boljim glazbenicima, poboljšavali način svirke i bili samouvjereniji, odlučniji i vjerojatno bolji.
Kako je uopće došlo do same ideje da izvodite upravo romsku glazbu i to na tamburaškim instrumentima, koji nisu baš specifični za njihovu kulturu, a posebice glazbu?
Ja sam romsku glazbu zavolio još u mladim danima, tako da sam već s nekih 12 godina počeo sakupljati neke kazete i LP-je iz inozemstva. Nakon neke rockersko pubertetske faze sam se priključio tamburašima folklorne grupe u Ljubljani. Na raznim turnejama po cijelom svijetu sam se jako dobro upoznao s tradicionalnom glazbom mnogih naroda. I puno te glazbe me impresioniralo.
No moja ljubav je uvijek bila tradicionalna romska glazba, tako da sam još 1983. počeo nastupati na večerima Ciganske poezije i glazbe, no to je bila jedna kratka avantura na čisto amaterskoj razini. 1989. sam dobio poziv od Vlade Kreslina, koji je od prijatelja doznao da sam jedan od rijetkih u Sloveniji koji poznaje romsku glazbu. Tada smo dogovorili da nastupam na njegovom koncertu. Kako sam tada bio vođa tamburaša, predložio sam mu da tih par skladbi izvedemo u punom tamburaškom sastavu što je on oduševljeno prihvatio. Na takav spontani način došlo je do formiranja grupe Šukar.
A tambura zato što sam ja prije svega tamburaš i jer mi se taj zvuk utisnuo u dušu. Dakako, da kada pomislimo na romsku glazbu obično imamo u mislima violinu, cimbalo i klarinet, možda u zadnje vrijeme puhačke orkestre i taj zvuk. No tambura nimalo ne zaostaje za tim tzv. ‘stereotipnim’ glazbalima. Tambura je na području Panonije, a i šire, bila uvijek jako popularna, posebice u doba ilirizma i nastajanja tamburaških sastava i orkestara, tako da su naravno i Romi koristili ta glazbala pri izvođenju svoje, a i druge glazbe.
10. rođendan ste proslavili rasprodanom Gallusovom dvoranom u Ljubljani. Kakvi su dojmovi s tog koncerta, kojemu je također prisustvovala i japanska princeza Sayako?
Nastupati u Gallusovoj dvorani Cankarjevoga doma je uvijek izazov i veliki pothvat za svakog glazbenika koji živi u Sloveniji. Nastup 2000. godine je bio naš prvi samostalni koncert u toj dvorani, tako da je apsolutno bilo prisutno jako puno treme i napetosti, neke odgovornosti… Ali sva trema je iščeznula s prvim tonom na koncertu i prepustili smo se samo glazbi.
Da, upravo ta 10. obljetnica se nekako poklopila s posjetom nj.v. princeze Sayako Sloveniji (ipak tvrdim, da nas prati neka sretna zvijezda) tako da je sa strane državnog protokola došlo do ideje da ona posjeti naš koncert. Japanski protokol je to prihvatio, tako da smo imali priliku nastupati pred tako eminentnom gošćom i svirati s izvrsnim japanskim glazbenikom Sojirom. Taj nastup nam je nekako otvorio vrata za prodor na japansko tržište gdje smo već nastupali, a dogovori za ponovne nastupe i daljnju suradnju su u tijeku.
Sudjelovali ste na brojnim festivalima diljem Europe, posvećenima romskoj glazbi i kulturi. Koji nastup biste posebno izdvojili?
Svaki nastup, svako mjesto, država i publika imaju svoje čari. Kao glazbenici možemo biti sretni da svoja djela izvodimo uživo i da se naša izvedba s vremenom mijenja, tako da ni jedan koncert ne sliči drugomu, iako izvodiš manje više isti program. Bilo je dosta takvih posebnih koncerata, tijekom ovih godina, no ja bih izdvojio tri: najprije naše pojavljivanje na hodočašću za Sv. Saru u malom gradiću Stes Maries de la Mer na jugu Francuske, jer smo tamo sreli mnoštvo novih prijatelja, Roma iz cijele Europe, jer smo do kasna svirali u njihovim taborima i jer smo se neizmjerno dobro zabavljali.
Zatim nastup u Japanu, zemlji potpuno drugačije kulture od ove naše europske, gdje je u 10 dana našeg boravka tamo sve štimalo bez ikakvih zapleta, gdje su ljudi neizmjerno susretljivi i ljubazni, gdje je doista lijepo i gdje ljudi osjete tvoju glazbu na neki drugi način koji te ispuni radošću. Nastup na festivalu Le Ball de Tziganne u Lilleu gdje smo nastupali pred 12.000 ljudi koji su platili ulaznicu da čuju romsku glazbu i gdje smo jedini od 4 benda bili pozvani na bis.
Koja je razlika između primjerice glazbe zapadnoeuropskih Roma, te glazbe istočnoeuropskih, i postoji li ona uopće?
Naravno da postoji. Romska glazba je tako raznovrsna jer je to uistinu glazba autohtonih naroda koji žive na određenom području začinjena s romskim sentimentom i dušom. Zato romska glazba ruskih Roma jako podsjeća na rusku narodnu glazbu, rumunjskih Roma na rumunjsku narodnu glazbu, španjolskih na flamenko, francuskih na šanson itd. Glazbu Roma možemo razvrstati na 4 osnovna glazbena stila.
Na policama nekog CD shopa u Francuskoj glazbu koju mi nazivamo romskom ćete naći na 4 različita mjesta i to pod rubrikama: Musique Gitane – što znači glazbu španjolskih i južno francuskih Roma koja sadrži sve elemente flamenca, bulerie, rumbe itd. Musique Manouch, Sinti – to je glazba njemačkih i francuskih te ostalih zapadno europskih Roma, Sinta, mnogi je nazivaju i gypsy swing i tipičan predstavnik je Django Reinhardt, ujedno ta glazba ima mnogo elemenata šansona. Musique Tziganne – to je glazba srednje Europe, obično Roma koji žive uz slavenske narode (Poljska, Češka, Slovačka, Rusija, Ukrajina, Moldavija djelomice Balkan te Rumunjska i Mađarska) i tu se vidi najveća raznolikost glazbenog izraza, te
Musique Rom – koja je glazba uglavnom orijenta te dijela istočnog Balkana (Makedonija, Južna Srbija, Bugarska, Turska, Albanija itd…)
Mi uglavnom izvodimo tzv. Musique Tziganne i djelomice Musique Rom što znači da većinom sviramo glazbu istočne i centralne Europe i Balkana.
Dojmovi s nastupa u Japanu? Kako su vas tamo prihvatili?
Japan je država koju definitivno želimo još bar jednom posjetiti. Dojmovi su bili prekrasni u svakom smislu. Tako u glazbeno-iskustvenom gdje smo po prvi puta doživjeli visoki profesionalizam koji krasi Japance, tako u nama bitnom uživačko-kulinarskom i ‘provodadžijskom’ smislu. Prije samog odlaska u Japan su nas glazbene kolege, koje su tamo bile ili na koncertima ili same nastupale, upozoravale neka nas ne zabrinjava ako tijekom koncerta ne doživimo ni jedan aplauz jer je to kod njih normalno.
No, da isto tako ne smijemo biti iznenađeni ukoliko usprkos hladnom tijeku koncerta na kraju doživimo ovacije. Nama se to nije dogodilo. S publikom smo komunicirali kao u bilo kojoj drugoj europskoj državi. Od početka su reagirali na našu glazbu i tijekom cijeloga koncerta je strujala neka energija među nama, tako da su aplauzi i sudjelovanje publike bili stalni. Naš zajednički jezik bio je glazba i osjećaji koje ona izaziva. Ukoliko glazbu izvodiš iskreno, svaki će čovjek osjetiti tvoju energiju i dobronamjernost te to prihvatiti.
Kako je došlo do vrlo zapažene suradnje sa Zoranom Predinom?
Negdje 1995. smo u Klubu Cankarjevoga doma organizirali ciklus koncerata ‘Šukar sa gostima’. Na tim koncertima smo ugostili poznate slovenske i ostale glazbenike. U dijelu koncerta smo na nama svojstveni način obradili njihove pjesme ili zajedno izveli neke pjesme koje ti glazbenici obično ne izvode na svojim koncertima. Na tim koncertima bili su nam gosti Vlado Kreslin, Saša Lošić – Loša, Branko Đurić – Đuro, Magnifico, a na jednom od njih smo nastupili sa Zoranom Predinom.
Iako smo se s njim upoznali već prije, tek je zajednički nastup zapravo probio led i počelo je naše dugogodišnje prijateljstvo i suradnja. Zajedno smo otišli u St. Maries de la Mer gdje se Zoran oduševio Gypsy Swingom, tamo je i nastao zajednički album “Mentol Bombon” i početak naših brojnih zajedničkih nastupa. Zoran je prije svega čovjek s kojim se možeš dobro zabavljati i uživati u svemu: u glazbi, hrani, vinu, u svemu. Zasigurno ćemo s njime opet na pozornicu.
Kako je došlo do suradnje s romskim teatrom Romanopralipe, te kakvi su vaši dojmovi s turneje po slovenskim kazalištima?
S teatrom Pralipe nas je povezalo Kranjsko gledališče gdje je Pralipe gostovalo s jednom predstavom. Sama predstava se sastoji iz dva dijela. Jedan dio predstave je odigran u teatru nakon čega se i publika i glumci presele u neku gostionu gdje je dočarana atmosfera kavanske večeri sa glazbom, hranom i pićem. Tamo se predstava nastavlja i završava.
Naša uloga je bila odigrati uloge kavanskih glazbenika. Za nas izuzetno zanimljivo iskustvo. Sudjelovali smo u predstavi ne glumeći, samo svirajući skupa sa članovima teatra Pralipe među kojima je i par glazbenika. Nismo imali probu, nismo znali kako će to sve skupa ispasti i na kraju doživjeli skoro šok jer je u toj gostioni došlo do prave tuče. Sve se odvijalo tako stvarno, da smo tek na kraju skužili, da je ta tuča ustvari izrežirana ali jako dobro odigrana.
I za kraj, što Vi očekujete od nastupa u Zagrebu, te što publika može očekivati?
Za nas je zagrebački nastup doista jako značajan. Nastupamo na samostalnom koncertu u dobrom klubu koji posjećuju ljudi istančanog ukusa i prohtjeva. Očekivanja su velika i usprkos tomu da smo već nastupali u Hrvatskoj, mislimo da nam tek ovaj nastup otvara vrata za nastupe u ostalim hrvatskim gradovima. Od nas se može očekivati iskrena i dobra svirka. To je jedino što nudimo, a to nije malo.
