“Tiny Music…Songs from the Vatican Gift Shop” treći je studijski album američkog benda Stone Temple Pilots, a objavljen je na današnji dan prije 25 godina u izdanju Atlantic Recordsa. Bend je 1995. napravio kratku pauzu, nakon koje su se ponovno okupili na kalifornijskom ranču gdje su jeli, pili, spavali i snimali “Tiny Music“.
S “Tiny Music” Stone Temple Pilots su se odmakli od grunge zvuka prisutnog na njihovim prvim dvama albumima, a umjesto toga su uključili široki spektar različitih utjecaja. Nakon što je 1996. debitirao na četvrtom mjestu Billboarda 200, “Tiny Music” je počeo dobivati mješovite kritike i nije doživio komercijalan uspjeh u odnosu na prva dva albuma. Međutim, očito je trebalo proći nekoliko godina da bi album počeo dobivati pohvale na račun radikalnog preoblikovanja imidža benda. “Tiny Music” iznjedrio je i tri velika hita Stone Temple Pilotsa: “Big Bang Baby“, “Lady Picture Show” i “Trippin’ on a Hole in Paper Heart“.
“Tiny Music” donosi drastične promjene u zvuku benda, uključujući glazbu pod snažnim utjecajem rocka šezdesetih i bendova poput The Beatlesa. Strani kritičari su komentirali da je album rezultat bendovog bijega od ‘igranja na sigurno’, te da je, zahvaljujući istraživanju žanrova kao što su shoegaze i jingle pop, to njihov najkreativniji rad dotad. Kritičar Alternative Nationa ipak je pogodio bit komentirajući da je “treći album uistinu spojio različite glazbene ukuse pojedinih članova benda u novi zvuk: Weilandov underground punk glam senzibiliteta, odrastanje gitarista Deana DeLea na rocku šezdesetih i sedamdesetih i naginjanje basista Roberta DeLea žanrovima poput jazza i bossa nove”.
Za shvaćanje konteksta albuma ne smije se ni slučajno izostaviti da je u vrijeme njegovog izlaska Weilandova kontinuirana bitka s heroinom i kokainom došla do vrhunca. Iako su kolege iz benda tvrdili da Weilandova rehabilitacija ide glatko, njihovi planovi za turneju u svrhu promocije albuma u jednom trenutku su odgođeni do daljnjega. S obzirom na tajming izlaska informacija o pjevačevoj borbi s ovisnošću, novinari su spekulirali da se radi o dobro osmišljenom PR planu pred izlazak albuma, no ubrzo je bilo jasno da je priča, nažalost, itekako stvarna. Dapače, dovoljno je samo poslušati album i shvatiti koliki su utjecaj Weilandovi demoni imali na njegovo stvaranje.
Nakon uvodnog instrumentala (“Press Play”), STP zaranjaju u glam rock grunge stvar “Pop’s Love Suicide” i postaje bolno jasno da s pilotom benda nešto gadno ne štima. “Pull the trigger on a pop gun/Mindless fools aggravate, pick at you in desperation” reži Weiland, ali s vidno izostavljenom njegovom uobičajenom mješavinom sarkazma i posprdnosti. Zvuči skroz bijesno, gotovo kao da mu se bliži još jedna epizoda živčanog sloma. Kao što dokazuje ova pjesma (ako ne i pola albuma), Scott je imao ozbiljna zamjeranja glazbenoj industriji, bila riječ o glazbenicima, labelima ili promotorima. Tako na “Tumble In The Rough” Weiland sarkastično komentira “I’m looking for a new stimulation/I’m looking for a new rock sensation”, dok na “Ride The Cliché” bez ikakvog uvijanja kaže “Just because you’re so clichéd, it don’t mean you wont get paid”.
Što se ovdje događa? Ironija je u tome što su, unatoč štetnim glasinama, STP pravi pop majstori. Stvari poput “Plush”, “Interstate Love Song” i “Pretty Penny” (iz njihovih prethodnih izdanja) ilustriraju njihovu sposobnost kombiniranju najboljeg rock’n’rolla s izvanrednom spretnošću. Ali ako očekujete slične hitove na “Tiny Musicu”, čeka vas gadan šok. Ono što ćete pronaći umjesto toga su lijepe, ali uznemirujuće pjesme koje odražavaju Weilandovo unutarnje previranje. U Beatlesima inspiriranoj “Lady Picture Show” stihovi su sve samo ne veseli: “She hides because she don’t know nothing anymore/She keeps a sunny face/It’s locked and bagged/It’s just outside the door”.
Već spomenute usporedbe ovog albuma s prva dva su neizbježne. Razlika nije toliko u glazbi koliko u načinu na kojem Weiland pristupa materijalu. Čak i u najliričnijm pjesmama, Weiland je uvijek uspijevao održati određeni stupanj odvojenosti. Na “Tiny Musicu” priča je sasvim suprotna – Weiland nosi srce na rukavu.
