Petak je poslijepodne, neobično toplo za početak studenog, iako pred zagrebačkim hotelom Esplanade vjetar ne prestaje puhati.
U secesijskoj hotelskoj kavani sa čašom šampanjca dočekali su nas narcisoidni, blještavi, ekstravagantni, ali potpuno opušteni i prizemljeni momci iz Semi Precious Weapons, koji su tek nekoliko sati kasnije u zagrebačkoj Areni hrvatsku publiku zapalili, a zatim zalili hladnim šampanjcem tijekom premijerne izvedbe garag- rock stvari skinutih s albuma “You Love You“.
Svi iznenađeni ili šokirani izrazito femininom pojavom, odnosno direktnim i označenim transvestizmom frontmena Jasona Trantera na otvaranju GaGina koncerta neka ne pomisle da je to kostim za pozornicu, jer je u jednako šarenom i ekstravagantnom izdanju došao na razgovor s nama – visoke šljokičaste potpetice, šminka i nakit pokrivale su svojevrsnu verziju Ciganina iz kakvog znanstveno-fantastičnog filma, ukratko hibrid GaGe i Johnnya Deppa.
Frontmen Jason i basist Cole Whittle razvezali su se o svemu ne pazeći na vrijeme pa smo se lagano zavalili u fotelje i započeli razgovor.
Moramo odmah započeti s pitanjem o GaGi, pa da i to riješimo jer je ona neizbježni dio vaše priče. Kad ste već na turneji s njom i zbog nje, recite nam kako je?
Justin: Nevjerojatno. Sve se trebalo u početku svesti na dvotjedno otvaranje, a ispalo je da smo s njom preko godinu dana. Što se nje tiče, trajalo bi to zauvijek, ali menadžment i izdavač su ti koje je ona morala uvjeriti da nas se uzme.
Cole: A i mi sami smo ih morali uvjeriti da nas angažiraju.
Justin: Da, tako da je ona odlučila lupiti šakom o stol i pozvati nas na dva tjedna kao predgrupu. Na sreću, to se pretvorilo u beskonačni niz koncerata, tako da će nam do 6. svibnja, kada imamo zakazan posljednji koncert, biti punih godinu i pol na turneji s GaGom.
Cole: …naravno, 6. svibnja 2055. (smijeh)
Malo ljudi zna kako je GaGa prije nekoliko godina, kada nije ni mogla zamisliti trenutačnu planetarnu slavu, zapravo otvarala koncerte za vas po newyorškim klubovima. Tek dvije-tri godine kasnije slučaj je htio da bude obrnuto. Možete li malo objasniti kako je sve to izgledalo?
Justin: Kad smo bili mali newyorški bend svirali bismo na partijima, a ne u nekim rockerskim klubovima jer su svi newyorški bendovi jako pretenciozni, a kako mi nismo (smijeh), radije smo pohodili partije i na jednom od njih bile su Lady GaGa i Lady Starlight te su postale naše obožavateljice. Mi smo, pak, u međuvremenu saznali da je GaGa izvanredan izvođač.
Na Internetu bismo nalazili odlične klavirske nastupe i stoga smo je odlučili pitati da nam bude predgrupa. GaGa bi nastupala, a Lady Starlight bi bila DJ i to je postalo naša mala scena i naš mali svijet sve dok GaGa nije morala otići u Los Angeles gdje je snimala svoj album (“The Fame“, op.a.). U međuvremenu smo se rijeđe viđali, ali ostali smo u kontaktu, a ona nas je davajući intervjue uvijek spominjala i na taj način vraćala ono što smo joj pružili.
Počeli ste kao bend koji je okupljao manji broj ljudi u malim klubovima diljem New Yorka, a danas nastupate pred najvećom pop-zvijezdom i njezinom publikom koja se na koncertima broji u desecima tisuća. S obzirom na vaš senzibilitet i neskrivenu taštinu, odgovara li vam više nastupati pred velikim masama ili pred malim brojem publike u zadimljenim klubovima?
Cole: Obje varijante podjednako volimo i teško ih je uopće usporediti. Recimo, ako sviraš punk-rock koncert, možeš se poševiti, potući i završiti u zatvoru jer si okružen s tek pedesetak ljudi kojima sviraš, dok u areni ne možeš ništa od toga jer ima previše osiguranja, ali zato možeš svirati za dvadeset tisuća ljudi. Zato mislim da obje varijante imaju posebnu važnost…
Justin: …a još je stvar u tome da u bilo kojoj varijanti mi izvodimo isti show. Nastupamo na isti način na GaGinom otvaranju kao i u nekom punk-rock klubu i zato se nama ništa ne mijenja. Dakako, mijenjaju se fanovi i okruženje.
S druge strane, GaGini fanovi kojima smo svirali na stadionskim koncertima nebrojeno su se puta pojavili na našim svirkama u malim klubovima i ta djeca koja su navikla biti na stadionskim pop koncertima dolaze nas vidjeti u barove na svojim prvim rock koncertima i još se raspamete.
Dakle, vi im skidate rock junf?
Justin: Upravo to!
Posljednjih godina možemo na sceni vidjeti da se ostvarilo proročanstvo Marilyna Mansona s albuma “Mechanical Animals” kada je najavio novu generaciju glam-rocka koju obilježavaju vrlo aktualna imena poput Scissor Sistersa, Adama Lamberta i vas samih, pa me zanima kako vi gledate na, recimo, glam-rock danas i onaj iz ’70-ih. i ’80-ih. obilježen i određen Bowiem i Freddiem Mercuryem?
Justin: Naš se bend razlikuje od Adama, Scissor Sistersa i sličnih bendova po tome što su to, iako su to odlična imena, pop glazbenici, dok je naš zadatak vratiti rock’n’roll. Izgledamo fantastično, a očito je da i ja pritom izgledam vrlo ženstveno, pa stoga ima sličnosti s glam-rockom iz sedamdesetih, ali moram naglasiti da mi ništa ne pokušavamo obnoviti u tom smislu. Međutim, ipak mislim da se trenutačno odvija svojevrstan preporod glam-rocka i da je sama GaGa bitan čimbenik u tome jer pokazuje kako je u redu biti ozbiljan glazbenik, a pritom izgledati ludo i smiješno. Znači, možeš provocirati campom i istovremeno biti ozbiljan.
Cole: To je čar ovog prljavog showbiza gdje možeš biti sve odjednom i ne moraš odabrati jedan smjer i držati se samo njega.
Justin: Stoga smo u odnosu na glam-rock iz sedamdesetih prvenstveno glasniji (smijeh).
Cole: Tako je, ako bismo gledati neke sličnosti s ranijim glam-rockerima, onda bi se prije moglo kod nas prepoznati utjecaj Guns N’ Roses, Black Flaga i Sex Pistolsa, negoli Bowiea.
Današnji izvođači glam-rocka nerijetko uzburkavaju vodu svojom seksualnošću, odnosno otvorenim povezivanjem tog smjera s homoseksualnošću i stoga sam novi val glam-rocka postaje kontroverzan, a tu se najviše ističu Lambert, Scissorsi, pa i sama GaGa koja je vrlo politički aktivna glazbenica. Smatrate li da glam-rock može postati svojevrstan društveni korektiv koji će doprijeti do kolektivne svijesti i utjecati na ovakve politički osjetljive teme?
Justin: Ja, recimo, mogu govoriti isključivo za naš bend i za sebe. Ja spavam sa svima – ja sam sve, ja sam samosekualan i najradije bih se ševio sam sa sobom…
Cole: …ili s ljudima koji izgledaju kao ti (smijeh).
Justin: (smijeh) Upravo to! Zato nas četvorica i imamo moju masku na naslovnici albuma. Momci iz benda stopostotni su heteroseksualci i veliki ženskaroši.
Cole: Oops!
Justin: Nadam se da ćemo moći utjecati na takvo mišljenje u ljudi i da prihvate muškarca recimo u visokim potpeticama koji može spavati i sa ženama i s muškarcima i bez problema se družiti s tri hetero frajera. Ja sam takav od svoje petnaeste godine i ugodno mi je tako, a mnogi zbog toga misle da smo svi gej u bendu. Ali upravo to želimo reći i na neki način inspirirati ljude činjenicom da nismo svi gej i da normalno funkcioniramo. Osobno ne vjerujem i ne pričam o kojekakvim pravima, već vjerujem u iskreno ljudsko prijateljstvo.
Justine, spomenuo si kako na albumu “You Love You” vas četvorica nosite jednu te istu masku s tvojim likom pa me zanima odakle toliko samoljublje?
Postoje dva razloga. Prvi je da svaki bend, pa tako i mi, a i sama publika u fokusu, uvijek ima frontmena benda, pa smo kritički komentirali na jedan warholovski način tu situaciju. S druge strane, želimo naglasiti da svatko mora toliko voljeti sebe da, kao što kaže jedna naša pjesma, podignu spomenike samih sebe ( “Statues of Ourselves”, op.a.). Dakle, smisao je u imanju dovoljno hrabrosti podići spomenik samog sebe.
Na svom novom albumu, kojeg ipak smatrate prvijencem, kao i na neslužbenom prethodniku, promovirate hedonizam kao glavnu premisu i maksimu svog stvaralaštva…
Justin: (smijeh) Pa općenito volim pisati o tri stvari: šampanjcu, sebi i prelijepim tragičnim ženama. Volim pisati o sebi, što nije neobično za rock’n’roll, a posebice za hip-hop, čije glazbenike smatram novim rockerima, jer su svi vrlo bahati i osjećaju se vrlo samopouzdanima, a to se smatra lošim, pa se u rock’n’rollu očekuje da svi budemo nezadovoljni sobom i negativni. Iz tog mi je razloga uzbudljivo pisati o pozitivnim stvarima, o sebi i pritom imati puno samopuzdanja.
Uostalom, to je totalni smijeh i histerija. Pa nije li histerično reći ”ne mogu platiti stanarinu, ali sam jebeno zgodan” ? Nitko nema muda da to kaže. S druge strane, polovica je naših pjesama o predivnim, ali sjebanim ženama i to su konkretne žene, naše prijateljice. Sve to pritom mora biti hedonistički, apsurdno, prenapuhano i puno campa, ali svejedno se nadam da se ljudi u tome mogu prepoznati.
Ova verzija albuma koja kod nas izlazi 20. studenog zapravo je nastavak neslužbenog prethodnika “We Love You” iz 2008. godine kojeg ste odlučili potpuno modificirati, uz zadržavanje tri vodeće pjesme. Štoviše, i ta je verzija iz 2008. dorađena verzija sličnog albuma iz 2007. Čemu reciklaža starih materijala i zapravo svojevrsna objave jednog albuma u tri ruha?
Justin: Što se nas tiče, ovo je službeno prvi album jer, iako su neke pjesme iste, “You Love You” donosi novi materijal i sasvim nove verzije starih pjesama za koje smatramo da definiraju ovaj bend, a to su “Semi Precious Weapons”, “Magnetic Baby” i “Rock N’ Roll Never Looked So Beautiful”. Vjerujemo u te pjesme i u fanove koje smo imali u to vrijeme jer nas upravo zbog njih slušaju sada kad smo potpisali za velikog izdavača (Universal Music, op.a.). Sada napokon zvuče onako kako smo željeli i kako smo sanjali da bi trebale zvučati.
Cole: A i nitko nije čuo stare materijale s “We Love You”.
Kako nije kad ja već pola godine imam taj album na svom iPodu?
Justin: Zbilja!? Daj nabaci visoki pet za to (pada pljesak). Jebote, pa to nitko nema! Zakon!
U neslužbenom dijelu smo komentirali kako danas mnogi kritičari, ali i stari glazbenici smatraju da je pravi rock’n’roll mrtav. Slažete li se s time?
Justin: Smatram da je esencija mrtva. Današnja djeca nemaju pojma što je to rock’n’roll i, na sreću, GaGa na globalnoj razini upravo to pokušava pokazati jer današnje generacije nazivaju rockerima ono što spada u čisti pop i tu bi bili dobri bendovi poput All American Rejects ili The Fray, ali to su ipak pop bendovi. Djeca ne znaju što rock jest, što znači i kako bi trebao zvučati.
Mislite da ga je moguće revitalizirati?
Justin: Vjerujem da jest jer ako uspijemo vratiti izvorni rock zvuk, onda možemo i nanovo podučiti pop-kulturu što rock predstavlja, a to je ostvarivo kroz glazbenike koji zapravo ni ne stvaraju rock glazbu poput JayZ-a ili GaGe.
Cole: Postoji mnoštvo ludih, prljavo dobrih rock bendova, ali oni su svi izgubljeni u nekim barovima i ne pojavljuju se na naslovnicama popularnih časopisa, a mi želimo postići oboje.
Moram priznati da mi je teško shvatiti kako bi netko iz svijeta popa ili hip-hopa obnovio esenciju rock’n’rolla jer samim time onda ne revitaliziramo zvuk, već način života što je daleko pretencioznije i vrlo neiskreno i čisti larpurlartizam…
Naposljetku, Justine, uz glazbenu karijeru već se godinama baviš dizajnerskim poslom, ali ne bilo kakvim, već dizajniraš nakit što je vrlo prikladno jednom glam rockeru uvijek odjevenom u ekstravagantnu odjeću i okićenom mnoštvom svjetlucavih detalja.
Justin: Estetika mog nakita jednaka je estetici benda – ljepota, šarenilo, klasika i zajebanost. Dizajnirati sam počeo na samom početku karijere kada smo nakit prodavali kao službeni merchandise benda kako bismo zaradili. Netom prije toga bio sam otpušten s posla i počeo sam prodavati nakit po newyorškim dućanima da se skrpam. ‘Napastovao’ sam velike dućane i trgovačke lance sve dok ga nisu otkupili i to je ispalo odlično jer smo upravo tako otplatili snimanje predalbuma “We Love You”.
Isto tako, od tog smo novca kupili avionske karte do Los Angelesa i Londona kako bismo nastupali. Taj je nakit zapravo bila naša verzija stvaranja nezavisne etikete. Još uvijek od njega dosta zarađujemo i još uvijek ga sami izrađujemo, pa fanovi koji ga kupuju mogu nas na neki način dodirnuti. Tako kad za 20 dolara plaćen komad nakita netko ode s koncerta, ta osoba odlazi s predmetom koji je upravo za nju izrađen. Ne samo da je to odličan način vizualnog izražavanja, već je i direktan kontakt s fanovima.
