Pred današnji nastup Zabranjenog pušenja na Antivalentinovu u Boćarskom domu, htjeli smo sjesti sa Sejom u nekom ugodnom, po mogućnosti kafanskom prostoru kako bi izbjegli zamku dosadnih i šablonskih intervjua te dozvolili sarajevskom bardu da pokaže punu svog storytellinga. Uz pivu ili pelin, naravno. Ali šta ti je život, južina je puhala, okolnosti nisu dozvoljavale susret, pa sam se pripremila na nešto šturiju pismenu verziju intervjua.
Ipak, od Seje je stigla dostojna zamjena – prisno ispripovijedane anegdote u nebrušenom obliku, kroz koje smo testirali mitove i legende o Zabranjenom pušenju.
Počeli smo od istine ili laži, završili na Nadrealistima i Neletu, hipsterima u Sarajevu, Titu i Gadafiju, Bregoviću i Škarici, ali i marketinškom potezu koji stoji iza imena benda, cenzuri i omladinskim časopisima bez čije podrške Pušenja ne bi bilo.
Jesu li osamdesetih u Sarajevu postojali hipsteri, ili barem neka približna definicija hipstera poput onih na koje se sprda “Djevojčice kojima miriše koža”?
Naravno da su postojali, to je jedna, kako bih rekao, univerzalna kategorija koja je vjerojatno postojala od vremena neandertalaca do danas. Ali su se u Sarajevu oni zvali pijetlovi. Pijetlovi su zapravo oni koji mogu da kukuriču, ali ne mogu nikada da snesu jaje. Takva je otprilike i situacija s hipsterima. Oni mogu sve da kritikuju, popljuju, ali ne mogu ništa da naprave. Slično ko onaj pijetao, jel.
Je li točno da vam je Goran Bregović posudio opremu za snimanje prve demo-snimke?
Nama je Bregović posudio magnetofon za snimanje, zapravo za snimanje našeg prvog albuma “Das ist Walter”. I taj je album zapravo sniman na magnetofonu u jednom malom studiju koji je vodio naš prvi producent Paša Ferović. I anegdota iz ovog vremena u našoj karijeri ide tako da je gospodin Ferović valjda malo odužio s tim magnetofonom, valjda mu ga je Goran posudio na mjesec dana, ali ga je gospodin Ferović prisvojio i na njemu snimio grupu i Valentino, Bolero i još neke narodnjačke projekte… i jedan se dan pojavio Bregović i usred našeg snimanja počeo da isključuje taj magnetofon, mota kablove, kao on sad snima neku reklamu i treba mu njegov magnetofon. Mi smo mu rekli “Joj, čika Gorane, nemojte, treba nam magnetofon, imamo još dva-tri dana snimanja, evo mi ćemo to vratit, samo dajte da završimo, to je naš album”. On je rekao: “Ma nema problema momci, evo samo da snimim reklamu, ja ću vam ga vratit samo da završim poso”. I stvarno je tako bilo, za nekoliko dana Goran je vratio magnetofon u ‘naš’ studio i tako smo završili “Das ist Walter”.
Jesu li junaci vaših pjesama – Murga Drot, Ibro Dirka, Fikreta, Selena, Šeki, Tigar iz Kladnja – stvarno postojali?
Pa znate šta, autor u ovakvim situacijama najčešće kaže ‘svaka sličnost sa stvarnim imenima i licima je slučajna… dosta dijelova tih priča i jest biografsko, međutim, moram da kažem da u većini pjesama ipak, kako bih rekao, ima dosta pjesničke slobode i fikcije, tako da ne mogu da kažem da su junaci stvarni likovi. U par slučajeva, kao što su Pišonja i Žuga, to se zaista i desilo, priča Tigar iz Kladnja je, eto, također vezana za borbu jednog našeg bosanskog šampiona koja se zaista održala. Ali kažem, u Bosni je dobro promijeniti imena ne samo likova, dobro je promijeniti i svoje ime, tako se i ja zovem Sejo Sexon, ne nastupam pod stvarnim imenom jer postoje ljudi koji baš i nisu sretni s načinom na koji su opjevani. A i ja sam kao klinac znao, pošto nisam bio naročito jak, ja bih znao da prijetim onima šta me maltretiraju: “Slušaj, ako me nastaviš maltretirat, ja ću te opjevat (smijeh), napisat ću pjesmu o tebi”. Tako da se još jednom potvrdilo da je poezija itekako jako oružje.
Je li Nele Karajlić surađivao na nekim od pjesama s “Fildžan viška” u njihovoj ranoj fazi?
Pa nije, bend se ustvari raspao još devedesete godine i nije vezan za političke događaje, više za neke naše nesporazume u viđenju i budućnosti tog benda. Ja nisam bio u Zabranjenom pušenju devedesete i počeo sam raditi taj album koji se tad nije zvao “Fildžan viška”, jer je ta pjesma nastala u ratu, ali su tad nastale pjesme poput “Mile Hašišar”, “Halid umjesto Halida” i “Kada dernek utihne”, “Test za dženet”. Dosta pjesama je nastalo tada, ali ja nisam bio u Zabranjenom pušenju i nisam surađivao s Neletom.
Koncert u Rijeci 1984. zapamćen je po Neletovoj izjavi “Crko Maršal”. Je li nakon toga stvarno bilo zabranjeno emitiranje vaših pjesama u Sarajevu?
Zapravo, to se nekad zvalo ‘biti na ledu’. Mi smo bili na ledu, nikad nije postojalo neko zvanično saopštenje nekog komiteta da smo mi nepoželjni, ali ispod žita je sugerisano i urednicima novina i medijima i organizatorima koncerata da rad s nama nosi određeni politički rizik, te da se to može pretvoriti u određenu nemilost, ljudi mogu pasti ako nam daju podršku. Međutim, moram da kažem da je u cijelom tom socijalističkom svijetu postojao jedan segment koji se zvao omladinske organizacije, omladinska štampa. Oni su beskompromisno stali u našu obranu i zahvaljujući njima smo uspjeli prebroditi taj udar, zahvaljujući u prvom redu “Poletu”, “Omladini” i takvim časopisima uspjeli smo sačuvati živu glavu, da nas radio stanice opet vrte, a organizatori zovu na nastupe. Naša je karijera za nekih godinu dana krenula normalnim tijekom, jer smo imali podršku i neke saveznike. I ovim putem mogu da se zahvalim ljudima koji su nam u tome pomogli.
Koliko je istine u priči da “Nedjelja kad je otišo Hase” nije o Asimu Ferhatoviću Hasetu nego Titu?
Pa ustvari, poruka te pjesme je, što bi rekao dobri stari Freddie Mercury, show must go on. Da ne postoji onaj bez kojeg se ne može, koga nema, bez njega se mora. To je poruka i o fudbalu i o politici, da se ne može na kultu ličnosti graditi budućnost i mora se naći neki put. Tako da je odgovor potvrdan, ustvari, ona je indirektno govorila i o odlasku predsjednika Tita koji, nažalost, nije ostavio dobre nasljednike i nije ostavio stabilnu situaciju. I, nažalost, nismo se tako dobro snašli u situaciji, kako su pokazale godine.
Jeste li bili svjesni “proročanskog” karaktera Top Liste Nadrealista?
Elvis voli reći, kad mu postave ovakva pitanja, da smo bili takvi proroci onda bi se obogatili na sportskoj prognozi, a ne bi pisali scenarije za humoristične serije. Top Lista Nadrealista nije bila svjesna tog proročkog karaktera, smišljala je neke nadrealne situacije i neke scenarije koji se vjerojatno neće dogoditi. Ali se na neki način željelo upozoriti da nam se mogu dogoditi, ako ne budemo oprezni. A danas se pokazalo, zbog čega su i nestale takve serije, da su ludila politike i dnevnog života prevazišla nadrealizam i ludilo TLN-a i danas je zabavnije gledati Sabor. Ti likovi iz Sabora ili bosanskog Parlamenta zaista podsjećaju na likove iz Top liste – hoće se pobit, hoće vrijeđat žene, hoće biti primitivni, takoreć’ groteskni u svom konzervativizmu. Tako da zaista podsjećaju na te likove, čak su ih i nadmašili. To je prirodno ludilo, za razliku od onog u nadrealista koje je ipak bilo umjetničko.
Je li točno da je sin od pokojnog Moamera Gadafija studirao u Sarajevu i da je blagotvorno gledao na svirku Zabranjenog pušenja (navodno je rekao “bolje da sviraju nego da se tuku”)?
Zapravo nije sin od Gadafija studirao u Sarajevu, osobno je Moamer el-Gadafi studirao na Zrakoplovnoj akademiji, on je zapravo Zrakoplovni pukovnik, u Rajlovcu pokraj Sarajeva je završio Zrakoplovnu akademiju. To je bio njegov opis radnog mjesta, ali čovjek… ovo je zanimljivo pitanje jer čovjek koji je izjavio ‘bolje da sviraju nego da se tuku’ je radnik noćnog bara u hotelu u kojem je živio Gadafi, to je hotel Bristol, i Gadafi je volio noćni život, volio je žene i volio je dobro vino bez obzira na svoje porijeklo i kasniju vokaciju. Često mu je govorio da su u podrumu pored njegovog stana neki luđaci koji stalno sviraju i od kojih ne može spavati, jer je on jadan radio noću, i onda mu je Gadafi navodno rekao ‘ma, bolje da sviraju nego da se tuku.’
Je li postojala druga verzija Top Liste Nadrealista koja nije Nadreality Show?
Pa, postoji još jedna verzija TLN-a u Beogradu, zove se Nadrealna televizija… tako da je Top lista postala ko Osmi putnik, znaš onaj alien koji stvara svoje čahure, iz njih nastaju druga mala čudovišta (smijeh). Tako se u Top listi uvijek pojavi neka nova kapsula iz koje se razvije novi show.
Je li točno da ste na snimanje prvog albuma stigli u Zagreb poprilično pijani?
Nismo na samo snimanje, došli smo s onim snimcima koje nam je gospodin Bregović omogućio svojim magnetofonom i, naravno, voz je u Zagreb iz Sarajeva, Bosnaexpress, stizao u šest ujutro, Jugoton se otvarao u osam. Onda su nas jaki momci iz Dubrave uhvatili u onoj kafani pokraj Jugotona. Ne znam točno kako se zvala, ali radila je do nekih doba i bila je posljednja šansa za sve kronične alkoholičare Zagreba. Tako da smo došli u tu kafanu, jaki momci su nas počeli častiti žesticama, mi smo imali 21-22 godine i nismo smjeli da odbijemo žestice od jakih momaka iz stranog grada, tako da smo sve ture koje su nam naručili popili, na kraju smo došli pred Škaricu u prilično nereprezentativnom izdanju (smijeh). Tako da mu se ovom prilikom još jednom zahvaljujem što se smilovao nad nama i izdao nam ploču, iako, kažem, naša reprezentacija nije bila briljantna.
Ime benda navodno je smislila majka jednog od članova benda koja je rekla da biste se trebali nazvati Zabranjeno pušenje jer ćete tako imati besplatnu reklamu bilo gdje. Istina ili laž?
Jeste, ovo je istina. Radi se o Neletovoj mami koja je vidjela našu muziku, shvatila da nismo ni lijepi ni poželjni, a usput smo bili i prilično nekorektni prema tadašnjem režimu. Ona je procijenila da nećemo imati nikakvu drugu podršku ako ne smislimo ime koje će samo po sebi biti PR i marketing, i tako je nastalo ime Zabranjeno pušenje.
Pitanja postavljali: Ivana Krešić i Zoran Tučkar
