Seán Cannon je 72-godišnji irski glazbenik koji svoju karijeru započeo u The Gaelsima, da bi je kasnije nastavio u The Dublinersima s kojima je stekao i svjestsku slavu.
The Dubliners su osnovani od strane Ronniea Drewa koji su svoju popularnost od 1962. gradili na tradicionalnoj irskoj folk glazbi. Osim što su najutjecajniji i najpoznatiji irski folk sastav, njihova karijera prožeta je mnogim poznatim glazbenim numerama kao što su “Dirty Old Town”, “Whiskey In The Jar”, “The Irish Rover” ili “Rockey Road To Dublin”.
U bendu su se mijenjali mnogi članovi, iako je danas jedini živi član iz originalne formacije benda John Sheahan. Tijekom cijele te promjene imena i glazbenika, 1982. u bend dolazi Cannon na mjesto vokalista i gitarista. Svoj glazbeni interes gradio je za vrijeme svojih putovanja po Njemačkoj, Švicarskoj i Španjolskoj, da bi se na kraju vratio u Englesku i tamo došao u doticaj s irskom tradicionalnom glazbom.
Otprilike više od deset godina kasnije postali ste članom The Dublinersa. Dakle, nije vam se bilo teško uklopiti u bend?
Svirali su neke stvari koje sam čak u školi učio.
Ove godine obilježava se pedeset godina postojanja The Dublinersa. Uz sav vaš glazbeni angažman i rad, kako gledate sada na taj period? Čini li vam se jako mnogo tih pedeset godina glazbe?
Ja sam trideset godina u bendu, dakle dvadeset godina povijesti u The Dublinersima za mene i za nekoliko godina želim čuti priče o sebi. Prije trideset godina kad sam došao u bend bili smo još mladi, pili smo i zabavljali se, što sad nije nužan slučaj za nas. Vremena su se promijenila. Pedeset godina je zbilja dug period vremena.
Imate li posebnu set-listu za ovu slavljeničku turneju The Dublinersa?
Ova turneja je retrospektivna. Imamo ekran iza sebe na kojem je projekcija klipova i informacija o The Dublinersima, dakle cijela povijest benda će se moći vidjeti na njemu . Puštat ćemo i neke trake preko te projekcije, i svirati uz njih i predstaviti neke novije pjesme. John će recitirati svoje pjesme koje je pisao ranijih godina i to je ono što čini naš koncert.
Načuo sam glasine da je ovo zadnja turneja The Dublinersa. Je li to istina?
Izgubili smo Barneya, i John i ostali članovi odlučili su da smo odradili dovoljno u cijelom ovom periodu, ali i da je odrađeno dovoljno u cijelom postojanju The Dublinersa. Za nove ljude i publiku to nisu isti The Dublinersi, a John sada ima sedamdeset i tri godine i od početaka je u bendu, i njegova je riječ ipak zadnja. On želi objavljivati svoje pjesme, slušati orkestre, to su njegovi planovi za mirovinu.
Odakle tolika ljubav prema irskoj muzici, to je nešto što je u vama ili se radi o nekim drugim razlozima?
Da, to je nešto u meni, to je naša tradicija i odrasli smo na tome. Izvodim pjesme koje smo učili u školi, dakle tradicionalne pjesme, ili pjesme recimo za koje znamo neke napjeve pa se možemo voditi nekim melodijama, a volimo dobru melodiju.
Osim The Dublinersa i The Gaelsa imate svoju solo karijeru i svirate i sa svojim sinovima pod nazivom The Cannons.
Da, čudna je to stvar.
Imate li kakvih konflikata sa sinovima oko nastupa ili repertoara i načina izvođenja pjesama?
Ima ih, ali ih ima sve manje s vremenom. Svi moramo naučiti na svojim greškama, ali nije to ništa strašno.
Vi ste odgovorni za to što vaši sinovi vole gitaru i irsku muziku?
Da, do određene mjere jesam. Iako mislim da je na njih više utjecao Bob Dylan nego glazba koju sam ja radio (smijeh).
Više volite akustičnu muziku, ali jeste li razmišljali o sviranju i izvođenju nekakvog drugog tipa glazbe?
Da jesam, kad odem u mirovinu možda se pridružim zboru i počnem izvoditi neke klasične pjesme, to bi bilo zabavno (smijeh).
Muzika The Dublinersa utjecala je na mnoge bendove kao što su The Pogues, Dropkick Murphys, Flogging Molly koji također u svojoj glazbi koriste elemente irske folk tradicije...
O da, oni su je pomakli na viši nivo. U irskoj glazbi postoje gitare, ali recimo električne gitare i bubnjevi nisu dio tradicionalnih irskih skladbi, a oni ih koriste. Mislim da je to na jednom višem nivou. Recimo u “Titanicu” se mogla vidjeti scena kako glazbenici na brodu sviraju irsku skladbu i imaju improvizirani bubanj koji, kao što sam spomenuo, ne pripada originalnoj tradiciji. Ti novi bendovi su jednostavno prilagodili tu muziku današnjem vremenu.
Sviđa li vam se njihova glazba?
Da, ali ipak sam malo prestar za to. To je više za mlađe ljude (smijeh).
Planirate li skoro u mirovinu ili ćete nastaviti svirati sa svojim sinovima?
Radit ću glazbu dokle god ću moći. Nadam se da će to ići u dobrom smjeru. Doći će dan kada ću morati u mirovinu, a oni će imati karijeru koju će morati hvatati i graditi.
Svirali ste na mnogo mjesta u Hrvatskoj. Koja su vam mjesta najviše ostala u pamćenju?
Svirali smo u Dubrovniku, dalek je put do tamo, ali prekrasno je mjesto. Svirali smo u Osijeku, i upravo smo se vratili iz Rovinja. Bili smo i na Makarskoj rivijeri i bilo je lijepo.
Volite li svirati u otvorenom prostoru ili u klubovima?
Otvorena mjesta su jako zanimljiva. Misliš da nitko neće doći u taj dvorac i svirati tamo i da će biti malo publike, ali ispostavi se baš suprotno.
Kakvi su vam fanovi ovdje u Hrvatskoj s obzirom da ste kod nas održali dosta koncerata?
Ovdje je jako dobra publika.
Kakvi su planovi za ubuduće, planirate li istražiti nove glazbene kulture?
Planiram, jer volim dobru muziku. Volim klasično pjevanje, možda ću uzeti neke lekcije za to (smijeh).
Što možemo očekivati u Tvornici kulture od The Dublinersa?
Možete očekivati sve te projekcije koje sam spomenuo, neke drugačije aranžmane u pjesmama. Bit će to irska muzika na kakvu ste navikli. Ronnie govori španjolski kao i ja pa ćemo možda odsvirati neke pjesme na španjolskom, što ne radimo na ovoj turneji, iako na prošlima jesmo. Imat ćemo Gerrya O’Connora s nama kojem je Barney bio prijatelj i mentor i on je jako dobar svirač bendža, kao i Eamonna Campbella na gitari. John, koji je originalni Dubliner bit će s nama, on je vrstan multinstrumentalist i svakako će biti lijepo čuti što će sve odsvirati na raznim instrumentima. Bit će to dobar koncert.
