Debitantski eponimni album američke rap metal grupe Rage Against the Machine koji sadrži njihov najveće hitove izdan je u studenom 1992. godine. Album je komercijalno bio veoma uspješan te je i u SAD-u i u Velikoj Britaniji dosegao platinastu nakladu. Album koji ovog mjeseca slavi 28. rođendan aktualan je sada možda više nego ikad.
View this post on Instagram
‘Rage Against The Machine’ was released 28 years ago today on November 3, 1992.
Doba Donalda Trumpa doba je mržnje, očaja, rasizma i ksenofobije. Toksičnu retoriku koja se širi brzinom najopasnijeg požara Trump koji je upravo u utrci za novi mandat koristi da ljude podijeli, a ne da ih ujedini. Umjesto da donese prijeko potrebnu reformu u kaznenopravnom sustavu, američki predsjednik bi radije kaznio prosvjednike. Još od 1992. godine RATM nas upozorava na klimu u kojoj živimo, s posebnim naglaskom na licemjerje “američkog sna”. Zato sada, 28 godina kasnije nema prikladnijeg vremena za jedan throwback na Rage Against The Machine i njihovo prvo izdanje.
Rage Against The Machine su uglavnom poznati po eksplozivnim riffovima, intenzivnim vokalnim izvedbama i jedinstvenoj fuziji rocka, rapa i funka. Ovaj se album razmeće svojom glazbenom svestranošću jer nudi strastveni rap, zarazne bas linije i taj legendarni zvuk protesta prožet gitarama. Zaista je lako prepustiti glazbi da preuzme kontrolu nad vama kad počnete nesvjesno headbangati na album ispunjem bombastičnim naslovima. Naizgled, jedino što ovaj rap-metal sastav nudi su njihove energične hard-rock himne na koje možete sami vrištati u autu na putu do posla, škole, faksa, Spara… Ali ako kopamo dublje, možemo vidjeti kako im Rage ima puno više na umu od teških rifova i vrištanja iz petnih žila.
Kao netko tko je predrasude i rasizam osjetio na vlastitoj koži, Zack de la Rocha razumije nepravdu – razvio je bijes protiv određenog stroja. Njegovi su tekstovi buntovni jer su njegovo nasilje i bijes usmjereni prema američkoj vladi i institucijama.
Tako su njegove mete na uvodnoj pjesmi “Bombtrack” biznismeni, stanodavci i “kurve na vlasti”, za koje tvrdi da će ih zapaliti i gledati kako izgaraju – u osnovi, svatko tko iskoristi kapitalistički sustav i obespravljene mu se zamjerio.
“Take the Power Back” poziva na ustanak one koji su se zasitili toga da ih vara vlada i velike korporacije. To je osnažujući poziv na akciju koji se može primijeniti na pokret Black Lives Matter koji se događa upravo sada.
“Know Your Enemy” oštra je kritika “američkog sna” i koncepta slobode. De la Rocha podsjeća da je zemlja uzeta od autohtonih ljudi i sagrađena na leđima robova. Također kaže da se “američki san” rijetko odnosi na druge rase i nacije jer postoje sustavi koji ih sprečavaju od uspjeha. Umjesto toga, ističe oportunizam, asimilaciju i podnošenje kao prave američke snove, možda čak i vrijednosti.
Pjesma “Wake Up“, nastavlja ukazivati na očiti rasizam unutar američkih vlada i institucija. De la Rocha spominje smrt Martina Luthera Kinga mlađeg i Malcolma X, dvojice revolucionara koji su ubijeni nakon rođenja pokreta za građanska prava. Potiče slušatelje da se “probude” i shvate da su ubijeni kako bi napredak bio ugušen na vrijeme.
Najpopularnija i najprepoznatljivija pjesma benda “Killing In the Name” proziva policiju zbog ubojstva nevinih ljudi na ulicama. De la Rocha povezuje provođenje zakona sa Ku Klux Klanom rekavši: “Some of those that work forces/Are the same that burn crosses.” Završava pjesmu vičući: “Fuck you, I won’t do what you tell me”, dok eksplozivni gitarski rifovi pojačavaju njegov vatreni bijes. Ova pjesma opisuje događaj gotovo nevjerojatno sličnoj ovogodišnjoj tragičnoj smrti Georgea Floyda. Naime, prije 29 godina Rodneyja Kinga prebili su policajci u Los Angelesu i cijeli je incident vidio i ostatak svijeta jer je bio snimljen. Oslobađajuća presuda koja je uslijedila u travnju 1992. probudila je bijes i nezadovoljstvo u mnogima zbog institucionalnog rasizma u Los Angeles Police Departmentu, a to je izrodilo najgorim prosvjedima u SAD-u od šezdesetih. Pjesma “Killing In The Name” Rage Against The Machinea izašla je u studenom te godine kao reakcija na te događaje. Koliko je ova priča relevantna za događaje u 2020. najbolje svjedoči podatak da je stream pjesme porastao za 77 posto tijekom koronskih i Black Lives Matter prosvjeda.
Prkos i pobuna čine većinu lirskog sadržaja na albumu “Rage Against the Machine”. Njihova glazba očito i danas ima značajnu težinu u našoj društvenoj i političkoj klimi. Rasizam i ksenofobija se i dalje javno promiču i to nerijetko od onih najutjecajnijih, potiče se ubijanje prosvjednika, slučaj Georgea Floyda digao je na noge cijeli svijet, a američki predsjednik narodu daje potpuno krivi primjer ponašanja tijekom globalne pandemijske krize.
Iako se nada u ovim očajnim i mračnim vremenima može činiti izgubljenom, uvijek se možemo osloniti na Rage i slične politički angažirane bendove koji će nas podsjetiti zašto se borimo i zašto ne smijemo odustati.
