Novinar i kritičar Dave Marsh napisao je biografiju Brucea Springsteena “Dva srca” koja će 8. studenog doživjeti i domaće izdanje.
Velika biografija na 600 stranica napisana 2003. objedinjuje dvije dosadašnje Springsteenove biografije istog autora (“Rođen za bijeg” iz 1979. i “Dani slave” iz 1989.) koji karijeru The Bossa prati od samih početaka.
Dok ne potražite svoj primjerak knjige, dva poglavlja biografije “Dva srca” možete ekskluzivno pročitati na Muzika.hr.
Dani slave
Springsteen koncept rock-koncerta definira relativno jednostavno – on bi trebao biti kao Božić, nešto što se iščekuje, što dolazi polako, što se dočekuje s naklonošću i veseljem. (Joyce Millman)
Osjećaš da se koncert polako, sam od sebe, zaokružuje. U većini slučajeva to znači da bend tijekom večeri juriša kroz pravu povijest rock and rolla – uz najvažnije Springsteenove autorske pjesme, poneku obradu Creedencea i mnogo rhythm and bluesa. Večeras su sve pjesme dobro poredane: “Bobby Jean” i “Ramrod”, “Travellin’ Band” i neizbježan medley pjesama “Twist and Shout” i “Do You Love Me”. No osjećaj je drukčiji. Nema žurbe; čini se kao da bend i publika zajedno određuju tempo kojim će koncert stalno titrati na rubu prije nego što se pretvori u ludilo, bez naznake kraja.
Cijeli je stadion okupan svjetlom. Dovoljno je svjetla za prijenos nogometne utakmice, a da imaš dalekozor i nešto dobre volje, mogao bi prebrojiti osmijehe i suze zbog kraja koncerta koji se neminovno primiče. Osoba koja tjera bilo kakvu neželjenu suzdržanost je ovaj blesan na pozornici. Pleše pod svjetlom, na glavi nosi naopako okrenutu plavu kapu, a na licu dječački smiješak. Čini se kao da mu nema kraja – masovnu je publiku međusobno povezao koliko je god mogao. Njegov korak i osmijeh otkrivaju mnogo toga, ali ne i činjenicu da se večeras nešto privodi kraju. Prije bi se reklo da Springsteenovo blistavo lice nudi obećanje i da je ovo što slijedi tek kratkoročni predah.
Dok se rhythm and blues medley polako stišava, Bruce se, kao što i priliči, okreće i viče bendu: “Hej, dečki, mislim da smo jednu zaboravili.” Cijeli E Street Band i Jon Landau blijedo zure u Brucea; sad improvizira. Ali kad gitara zabruji i odsvira prvi akord pjesme “Glory Days”, svi se nasmiješe. Trenutak poslije, kad prepozna pjesmu, i publika se nasmiješi. Započinju je ležerno, kao da su upravo počeli svirati i kao da posjeduju svu snagu svijeta. Kako se približavaju posljednjem refrenu, Bruce se počinje poigravati strahom od starenja, kao što to uvijek čini.
“Čujem kako sat otkucava”, viče. I kaže: “Boss, imaš trideset, trideset jednu, trideset dvije, trideset tri, trideset četiri, trideset pet, trideset šest!” Kad spomene svoje godine, zastenje i još jače udari o svoj Fender. Ali onda mu se lice opet ozari i pogleda prema Clarenceu Clemonsu, koji mu stoji s desna.
“Big Man”, vikne i priprijeti mu pesnicom, “Sad smo odrasli, čovječe!”
“Baš tako”, odgovori Big Man.
“Odrasli smo!”
“Baš tako.”
“Baš tako”, kaže Bruce, poprilično veselo. “Zaplešimo!”
Cijena vožnje
Bruce Springsteen na pozornici stalno priziva uspomene. Bolje od bilo kojeg drugog rock-pjevača, on sklapa dijelove svoga rada u niz povezanih stavova koji objedinjuju naizgled nepovezane aspekte i vremenske periode. Tako pjesmu “Lost in the Flood” s prvog albuma ubaci između pjesme “Darkness on the Edge of Town”, koja je nastala dvanaest godina poslije, i pjesme “Worlds Apart” s albuma The Rising iz 2002. Ili otpjeva verziju pjesme “Born in the U. S. A.” uz slide-gitaru tako da je nemoguće razaznati je li ju snimio jučer ili 1938. Ili pjeva potpuno novu pjesmu “Land of Hopes and Dreams”, koja je nadahnuta strukturom i pjesničkim slikama pjesme “People Get Ready”, zbog čega shvatite koliko su toga zajedničkog imali Curtis Mayfield i Woody Guthrie.
To zahtijeva iluziju nastupa lišenog napora. Ljude koji su vidjeli probe u Asbury Parku 2002., kada je učinio presedan u svom zatvorenom načinu rada i otvorio probe za javnost, iznenadila je činjenica da jednako mnogo truda ulaže u usavršavanje određenih kretnji na pozornici kao i na glazbene i vokalne aranžmane. U prošlosti kad je više govorio tijekom nastupa, na tonskoj ste probi mogli čuti kako vježba pričanje priča.
Springsteen je imun na nekonzistentnosti u nastupu zato što radi tako individualnom metodom da čak ni oni koji ga najdulje prate ne mogu predvidjeti sljedeći potez. Ponekad učini baš ono što očekujete, a to opet bude iznenađenje. Ponekad učini baš ono čemu ste se nadali – do neke mjere. Ponekad istovremeno tješi i uznemiruje svoje slušatelje. On se uvijek prikazuje kao otvorena knjiga i vječita zagonetka.
Knjigu su preveli Mirela Priselac, Sanja Đurić, Tomislav Patarčić i Aleksandra Ščukanec, urednik izdanja je Denis Leskovar, a moći ćete je nabaviti u glazbenoj knjižari Rockmark te na Interliberu (paviljon 6, štand Rockmark) po cijeni od 189 kuna.
