Uskoro nas u prodaji očekuje autobiografija Boška Petrovića “Život kao jam session” iz koje možete pročitati par poglavlja na portalu Muzika.hr.
Da je živ, Boško Petrović proslavio bi 18. veljače svoj 77. rođendan. Autobiografiju čiji je veći dio pripremljen još za njegova života potpisuju sam Petrović i Davor Hrvoj.
Prema želji Boška Petrovića, knjiga na 240 stranica govori samo o njegovm životu vezanom uz glazbu: sjećanja na njegove susrete s velikanima jazza, mnogo duhovitih priča iz tog miljea te djelomičnu kroniku zagrebačkog jazza od sredine pedesetih do današnjih dana. 
“Snimao sam ga od tada pa sve dok nije umro, 10. siječnja 2011. Budući da mi nije uspio izdiktirati sve što smo planirali, neke sam dijelove dopunio intervjuima koje sam prije radio s njim. Naše prijateljstvo počelo je još sedamdesetih godina kada sam odlazio na njegove koncerte što je, između ostalog, utjecalo moju zaluđenost jazzom, kad me upućivao u tajne jazza, posuđivao mi ploče… ” kaže autor knjige Davor Hrvoj.
Ostaci jednog starog vibrafona
U međuvremenu je “Puba” Schwarz, prilikom jednog snimanja njegovog trija u kojem su bili famozni bubnjar Petar Spasov, nažalost pokojni kontrabasist Rajko Milosavljević “Mrvica” i “Puba”, u podrumu Radio Zagreba u Šubićevoj ulici slučajno otkrio jedan stari vibrafon. Zvali su me da brzo dođem u studio. Bila je nedjelja, sjećam se kao danas. Došao sam, a tamo je bio taj vibrafon kojem su falile dvije pločice i kotači tako da je bio malo viši od koljena. Taj sam dan u studiju prvi put uživo vidio vibrafon, bolje rečeno ostatke jednog starog vibrafona.
“Evo, to ti je tvoj novi instrument: Modern Jazz Quartet, Milt Jackson, Lionel Hampton…” rekli su.
Naravno, znao sam ta imena s radija i Pubinih ploča, no nisam imao pojma o tom instrumentu. Nisam imao palice, pa je Pero s parketa u studiju otrgnuo lajsne, zamotao ih u papir i omotao žicom. Tako sam odsvirao svoj prvi blues na vibrafonu.
U međuvremenu, svirajući harmoniku, povremeno bi me slali na zamjene i klaviristi, pa i bubnjari. Kolege muzičari u Zagrebu smatrali su da imam talenta za bubnjara i mnogi su me nagovarali da bubnjam. Neko vrijeme sam svirao bubnjeve s Tomicom Simovićem koji je bio veliko ime i koji se, nažalost, iz nekih svojih razloga povukao sa scene. Kasnije sam bubnjeve svirao s Radanom Bosnerom i kvintetom Ladislava Fidrija. Spojio sam klavijaturu i perkusiju tako da je prelaz na vibrafon bio vrlo jednostavan.
Prodao sam sve što sam do tog vremena stekao: gramofon, dvadesetak ploča i one bolje majice koje sam na ljetnim angažmanima uspio kupiti od stranaca, te preko očevog prijatelja Engleza kupio u Londonu jedan Premierov vibrafon koji je došao par dana prije prvog velikog nastupa kvarteta koji sam osnovao ujesen 1959. Bio je to grupni koncert, revija zagrebačkog jazza u Glazbenom zavodu. Svirali smo u postavi: Zlatko Kružić, klavir – u međuvremenu je pristupio kontrabasist Krešimir Remeta – Ivica Gereg, bubnjevi i ja na vibrafonu. Nastupili smo kao Kvartet Boška Petrovića i dobili odlične kritike.
Prvu ploču, koja je snimana kao Boško Petrović kvartet koncem 1959. godine, snimali su, za divno čudo, producenti iz Beograda za RTB, jer Jugoton, o kako tipično, uz sve naše molbe i veze nije imao sluha za nekakav anonimni jazz-kvartet bez pjevača. Snimljena je ovdje u Zagrebu u dvorani Istra iznad današnjeg B.P. Cluba. Izašla je pola godine kasnije, a u međuvremenu smo promijenili ime tako da je objavljena pod nazivom Zagrebački jazz kvartet. Ta je ploča imala velik uspjeh. Kritike ploče, kao i naših nastupa, bile su izvanredne.
Nedugo zatim promjena: Zlatka Kružića, koji zbog studija, nažalost, na dugi niz godina ostavlja jazz-glazbu, mijenja Davor Kajfeš, jedan od meni najdražih domaćih jazz-muzičara, koji je sam sebe, u šali, nazvao nosiocem odgovornih harmonijskih mjesta, ali bogami, to je i bio. No dobar dio vremena još uvijek smo svirali pjesme koje je Kružić pisao za Kvartet, primjerice predivnu baladu Arijana koju smo snimili.
Od početka smo imali jako lijep uspjeh. Voljeli su nas osobito mladi. Kad danas razmišljam o tome, često se uspoređujem s rock-bendovima, iako je to bilo na drugi način. U ono vrijeme desilo nam se isto što se dešava današnjim mladim rock-bendovima koji uspiju. Prigrlili su nas mladi, bili smo njihov izbor. Branili smo boje mlade generacije. Nama je to bilo jako zgodno i to nas je držalo, tjeralo da radimo i nastupamo čim više.
Kako se ti balavci usude koristiti se imenom našega grada?
Na moju inicijativu mijenjamo ime u Zagrebački jazz kvartet, što je, za divno čudo, izazvalo dosta nezadovoljstva kod starijih kolega. Govorili su: “Kako se ti balavci usude koristiti se imenom našega grada?” Prijatelj Josip Klima, sjajni violinist i vođa Zagrebačkog gudačkog kvarteta misli da taj potez šteti ugledu njegovog kvarteta.
“Jedan je Zagrebački kvartet” kaže on. “Točno” kažemo, “osim što imamo i Zagrebačku mljekaru, Zagrebački tramvaj ili uspinjaču. Što ćemo s tim?” Naravno, cijeli je problem zaboravljen prije negoli je postao javni.
Došlo je do ideje da početkom 1960. godine nastupimo u Dramskom kazalištu. Imao sam širok krug poznanstava baš u tim umjetničkim krugovima glumaca, režisera, slikara. Sastajali smo se u Klubu dramskog u Frankopanskoj ulici. Dramsko mi je izašlo u susret, dali su mi dvoranu, napravili smo koncert koji je bio krcat i na kojem smo, prema mišljenju kritike, imali lijep uspjeh. Scenografiju i plakate radi prijatelj Zlatko Bourek, uvodnu riječ drži, naravno, heroj svoje generacije Relja Bašić. Koncert je prošao izvanredno, prepuno gledalište, sjajne kritike, prve ponude za koncerte izvan Zagreba od Koncertne direkcije… Sjajno!
Iste godine nastupili smo na prvom Jugoslavenskom jazz-festivalu na Bledu. Istovremeno smo na Bledu, paralelno sa Zagrebačkim jazz kvartetom, Damir Dičić, Zdravko Šatrak i ja nastupili kao trio. Dič je kasnije otišao u Njemačku tako da smo se ponovno našli tek dvadesetak godina kasnije i opet radili i puno nastupali zajedno. Tijekom sezone imali smo dva koncerta u Zagrebu, početkom i krajem godine, s novim programima. Prije jesenskog koncerta iz sastava su izašli Remeta i Gereg, a došli su Prohaska i Glojnarić. Tada počinje uspon Zagrebačkog jazz kvarteta u pravom smislu. Konačno, zadnju šihtu kao basist u Kvartetu je opet odradio Keka.
Čak smo, po uzoru na Modern Jazz Quartet, počeli svirati baroknu glazbu, adaptacije Bachovih ili djela Brazilca Heitora Villa-Lobosa. S velikim smo ih uspjehom izvodili na koncertima.
Nažalost, jedna jedina snimka prebrisana je, jer su se u to vrijeme sinkronizirali pjevači za Zagrebački festival zabavne glazbe, a ponestalo je magnetofonskih vrpci. Šteta, jer snimili smo je dva dana prije odlaska na turneju po Europi, kada smo bili u najboljoj formi, napucani za tu turneju. Kako ove trake na koje smo mi snimali još nisu bile uređene ni registrirane, mirno su preko ta dva magnetofonska koluta snimili bisere naše zabavne glazbe.
No, ipak se sačuvalo nešto. Puno godina poslije slučajno sam došao do snimke nastupa Zagrebačkoga jazz kvarteta u Luganu. Na tom smo nastupu vrlo uspješno izveli krasan Kajfešov aranžman tada aktualne teme Lonely Woman Ornettea Colemana. To je jedna od prvih, ključnih kompozicija tog jazza koji je poslije poznat kao loft jazz. Dakle, Ornette Coleman i to društvo krajem pedesetih i početkom šezdesetih godina.
Probijanje leda s američkim kolegama
Gostovanje Big Banda Quincya Jonesa 1960. bilo je prava senzacija! Muzičari su bili ‘parkirani’ u Zagrebu tri do četiri dana, a održali su samo jedan, ali sjajan koncert u dvorani Studentskog centra. Slobodno vrijeme provodili su s nama, članovima tadašnjeg Big Banda Radio Zagreba kojeg je vodio Miljenko Prohaska. Došli su na probu i, uzevši instrumente našim muzičarima, zasvirali prima vista naše aranžmane. Svirali smo i nekoliko jam sessiona s njima.
I nekoliko poslastica. Trubač nije došao s bendom, pa ga je u Zagrebu više nego uspješno zamijenio naš Stanko Selak. Teška srca morao je, zbog obaveza, odbiti Quincyevu ponudu da nastavi turneju s bendom. Prvi alt u bendu svirao je u to vrijeme Phil Woods, mlada nada svjetskog jazza, bijeli Charlie Parker. Došao je s prekrasnom ženom za koju nam je Q – nadimak za Quincya – otkrio da se radi o udovici Charlieja Parkera. Bila je to Chan koja mu je u miraz donijela famozni Charliejev alt-saksofon.
U jednom smo trenutku organizirali jam session s američkim kolegama u prepunom cafe-baru na vrhu Nebodera. Tom se prilikom rodila ideja o zajedničkom snimanju. Zamolio sam Quincya da dozvoli nekolicini svojih muzičara da snimaju s nama.
“Naravno, bez daljnjega” rekao je Quincy, ljubazan kao i uvijek. Opet sam to ponudio Jugotonu i opet dobio negativni odgovor. U očaju sam nazvao RTB u Beogradu, jer Quincy je iz Zagreba išao u Beograd.
“Kako ne, dođite s njima i snimite. Mi ćemo sve platiti.” I tako smo Davor Kajfeš i ja otputovali u Beograd. S Jeromeom Richardsonom, Juliusom Watkinsom, Joeom Harrisom i Buddyem Catlettom ušli smo u studio drhteći, a par sati kasnije izašli presretni. Tako smo snimili meni vrlo dragu ploču Sastanak u studiju. Bilo je to veliko diskografsko probijanje leda s velikim američkim kolegama.
Prije par godina Mario Lubina iz Gama studija, pretražujući iz radoznalosti internetske stranice, naišao je na ponudu ploče Sastanak u studiju po cijeni od tristo devedeset i devet američkih dolara.
Bend s američkim feelingom za jazz
Već na Jugoslavenskom jazz-festivalu na Bledu primijetio nas je vodeći europski jazz-kritičar Joachim Berendt koji je došao vidjeti kakav se to jazz svira u tadašnjoj Jugoslaviji. U međuvremenu, poslije nastupa na Bledu, dobivamo iznenadni posjet. U Zagreb dolaze Horst Lippmann i Fritz Rau, u to vrijeme možda najznačajniji europski jazz-menadžeri, koji u Frankfurtu imaju svoju agenciju Lipmann & Rau i vode brigu o karijerama Johna Mayalla i njegovih Bluesbreakersa, kvinteta Alberta Mangelsdorffa, Guntera Hampela, Alexandera von Schlippenbacha i drugih vodećih europskih jazz-muzičara. Oni su inače radili i kao europski odjeljak za producenta Normana Granza i muzičare poput Dukea Ellingtona, Ellu Fitzgerald, Jazz at the Philharmonic, Dizzya Gillespieja, a kasnije za velike grupe kao što su Who, Stonesi itd. Žele potpisati sa Zagrebačkim jazz kvartetom. Fantastično! Naravno, potpisujemo i do samog kraja Zagrebačkog jazz kvarteta, pa i dulje, surađujemo s Horstom i Fritzom, a ta suradnja prelazi u prijateljstvo.
Oni su nas opremili za ono vrijeme nečuvenim stvarima. Imali smo svoj booklet, knjigu sa svojim fotografijama, sa svojom biografijom. Dva puta godišnje organizirali su nam europske turneje po mjesec dana, po tridesetak koncerata. U njihovoj smo produkciji u studiju kod Frankfurta snimili ploču za Philips/Fontanu.
Prije toga, prigodom jednog gostovanja Buck Claytona i “Big” Joea Turnera, u Zagrebu smo 1965. snimili s njima, također za Philips/Fontanu i Black Lion paralelno, ploču koja je, po Melody Makeru, bila ploča mjeseca. U svojoj autobiografiji Buck Clayton jako lijepo piše o svojim uspomenama iz Zagreba, i mogu s veseljem reći da apostrofira upravo Zagrebački jazz kvartet koji je iznenadio svojom kvalitetom. Kaže da je u Jugoslaviji onog vremena najmanje očekivao da će naići na bend s američkim feelingom za jazz. Pred nama je bila karijera.
Zagrebački jazz kvartet je brzo stekao reputaciju u svijetu jazza, u Europi, ali i u Americi. Bili smo pozivani na mnoge festivale, imali smo turneje, počeli smo svirati s velikim svjetskim imenima. Na festivalu u Nürnbergu obično bi bili ritam-sekcija festivala za jam sessione. Svi Amerikanci bi poslije koncerata dolazili u jazz-klub gdje smo mi bili na bini. Jam session bi započeo s nama, ali naravno, kad bi došao Art Blakey, Glojnarić bi se maknuo s bubnjeva.
