– Kol’ko para?
– 600.
– 600?
– Rasprodan je koncert, ne dam ispod 600 kn
– Počeo je koncert prije 15 minuta, dajte kartu za 400, zaradit ćete 50, ja sretan, vi         sretni…
– 600 kn ili ništa.

Ovako je otprilike izgledao razgovor mog prijatelja i preprodavača karata ispred zagrebačke Arene. Rasprodani Roger Waters u tim trenucima već je izvodio drugu ili treću numeru s legendarnog albuma “The Wall”, no gospon preprodavač se nije dao smesti sa svojim napuhanim cijenama. Kartu po toj cijeni u tom trenutku gotovo sigurno nije prodao, moj prijatelj je ostao zakinut za bezvremenski spektakl, pa možemo reći kako su svi na gubitku. Dobrodošli u svijet scalpinga, drevne vještine preprodaje karata rasprodanih događaja po znatno višim cijenama.

Da se razumijemo, scalping nije fenomen isključivo vezan za glazbu. Primjera je bezbroj na događajima svih vrsta. Neki dan sam čuo i priču o prodaji karte za gostujuću tribinu na susretu Chelsea – Manchester United. Cijena? Prava sitnica. 700 funti. No to danas nije tema.

Muziku podržava

Scalping na cesti je ilegalna aktivnost. Dežurni preprodavači bježe od policije, samo kako bi se vratili na isto mjesto po odlasku organa reda i mira. Ono što zabrinjava jest da scalping legalno stanuje na internetu, i to uz sve moguće certifikate izvrsnosti. Stranice poput Viagogo nude preprodaju bez ograničenja cijene pa tako možete komotno pretražiti neki od traženih koncerata i sami se uvjeriti kako tržište divlja.

Budimo realni. Ako je netko spreman platiti $1000 za kartu za koncert Gazde u kazalištu, on svakako treba imati mogućnost da isto i učini. Viagogo je usrećio bezbroj ljudi diljem svijeta jer kako bi inače pronašli baš ono što trebamo u bespućima ponude. Ni to danas nije tema.

Ponukan višegodišnjim trendovima hiper-konzumerizma, i to onog koji nadilazi filozofiju slobodnog tržišta, razmišljao sam je li zbilja ‘oke’ da u sve pore društva pustimo takvu proračunatost? Pogotovo kada je riječ o glazbenoj umjetnosti. Bez novaca nema ni glazbe, no negdje tamo iza faktura, break/even računice, ZAMP-a i ostalih nameta stoji jedna romantična ideja.

A upravo tu romansu o kojoj govorim na najbolji mogući način je osvijestio bend od kojeg sam to najmanje očekivao. Dame i gospodo, Nine Inch Nails, jedno od najvećih imena alternativne glazbe ovog tisućljeća, odlučili su u potpunosti odbaciti koncept online prodaje za predstojeću američku turneju i karte vratiti tamo gdje im je i mjesto – u fizičke kioske sportskih i koncertnih dvorana. Njihovu objavu prenosimo u cijelosti

Za sada nije poznato hoće li te karte biti prenosive, točnije, hoće li se i one naći na internetskim stranicama preprodavača koje bend želi izbjeći iz procesa. Neki će reći kako je ovo u potpunosti nepošteno jer je kupnja karte na fizičkoj lokaciji – nemoguća. Ipak, ne smijemo zaboraviti kako ni na internetu ne vrijede ista pravila za sve. Osim ranije preprodaje za članove određenih fan klubova (što je u potpunosti u redu) redovita internetska prodaja na servisima poput Ticketmaster (prva preprodavačka ruka, umreženi s promotorom, a ne preprodavačima) pati od drugih problema. Naime postoje skripte čija implementacija omogućuje ulaz na stranicu i raniju kupnju “preko reda”. Tako šačica fanova i vojska preprodavača kupuje karte za tražene događaja, samo kako bi ih preprodala po višestrukim cijenama u budućnosti.

Sada smo opet na početku. S inicijativom američkih mračnjaka ili bez nje, scalping ostaje živ i zdrav. Ipak, mislim da se protiv njega trebamo i moramo boriti, i to ne iz pobuda kako je za to kriv kapitalizam i kako na tome neki zarađuju velike svote novca. Nije u tome problem. Problem leži u činjenici kako takav pristup ulaznicama za umjetničke događaje otkida publiku od događaja koji je namijenjen upravo njima. Još kad pridodamo ovoj nepoštenoj tržišnoj utakmici i činjenicu kako veliki dio takvih napuhanih karata i bespovratno propada, situacija postaje žalosna. U redu je zaraditi, ali držati u šaci potrošače koji uz taj proizvod (koncert, događanje) ne vežu puku konzumaciju već i osobni, često i emotivni doživljaj, je bezobrazno i u neku ruku nemoralno. Upravo zato, iako nismo u mogućnosti dotične zaustaviti, možemo im barem posao debelo otežati. Šamari i ostali obračuni nas nigdje neće odvesti (iako je ta metoda navodno jako efektna na sportskim borilištima), no jedan snažni bojkot hoće.

Finalno, neki će reći da sam sebi skačem u usta ovakvim stavom. Ja u ovom slučaju vjerujem u utilitarizam. Na kartama ionako nekoliko ruku uzima svoj dio kolača. Sustavi poput Entrio i Eventim uzimaju određeni postotak na svaku prodanu ulaznicu, u trenutku kada pokrije troškove, zarađuje i promotor. Ovi ostali, ta famozna treća ruka koja želi na temelju potražnje lihvarski oderati posjetitelje, na te iste događaje može dovesti i one koji tamo ne pripadaju. Ne tvrdim kako oni dubljeg džepa koji su spremni platiti $1000 za Gazdin koncert nisu njegovi fanovi, no ta karta od $1000 nekima znači status i “biti viđen”. Možemo se složiti kako to nije nešto čemu trebamo težiti.

Muziku podržava
Stisni