Blago njima ‘vani’ kad imaju godišnje popise najuspješnijih glazbenika i turneja, zajedno s golim brojkama, tj. zaradama koje su ostvarili, i to milijunskima.
Krajem svake godine vidimo liste s detaljnim iznosom keširanih milijuna (dolara ili neke druge drage valute) i to zna djelovati dosta zgodno. Razlika između prvog u SAD-u (ove godine prve, Madonne) i desetog zna biti i po pedesetak milijuna dolara. 
Transparenta Amerika i hrvatski Divlji zapad
No, ne trebamo ih žaliti kad je i onaj deseti obrnuo lijepu hrpu milijuna. Naravno, to još ne znači da su na listama ‘najbolji’, samo oni najdohodovniji, ali bar se zna. Najčešće se na takvim popisima među prvih deset, a pogotovo pedeset, nađu i nama jako drage rock zvijezde koje i u umjetničkom dojmu ne zaostaju za zarađenim milijunima. Ipak vlada neko suglasje između uspjeha i kvalitete, uloženog i dobivenog.
Spram transparentnosti kod njih u SAD-u, mi smo Divlji zapad, kod nas je sve drugačije, još neotkriveno. Od svih pokazatelja često ‘friziranog’ uspjeha često je najrealniji onaj kad te nazove petero ljudi i pita “Možeš li mi nabaviti ulaznicu” za ‘taj’ koncert?
Marketinška krema kakve nema
Na našem terenu ništa ne pokazuje uspješnost nekog događaja, bilo kakvog, kao bolna činjenica da – nema više ulaznica. Sve ostalo priče su za Linića, poreznu upravu, malu djecu i medije koji objavljuju svašta umjesto nečega. Običnom čovjeku često je najbolji znak nečijeg stvarnog uspjeha činjenica da – nema ulaznica.
Mada, i tu ima opasnih lažnjaka i izmišljenih priča. U našim medijima česti su naslovi ‘taj i taj’ rasprodao je ‘tu i tu’ dvoranu, iako je situacija daleko od toga.
Linić; državni prijatelj br. 1
Priče s punim dvoranama kod nas više ovise o odnosu medija (ili novinara) s izvođačem o kojem piše, nego stvarnim stanjem. Još ako mu se ne da provjeravati ili pitati, bubne ‘puna dvorana’, ‘rasprodano’ ili ‘najveći spektakl ikad’ i eto veselja.
Kod nas vlada inflacija ‘rasprodanog’ i ‘spektakularnog’, mada se ‘državni prijatelj br.1’, Slavko Linić, nekako drži po strani i još se kod nas ne objavljuju popisi stvarnih zarada i prodaja bilo čega, od knjiga do CD-a i ulaznica. Taman posla, više se piše o popisima nelegalnih zarada, opakih krađa i sumnji za njih, tu se kod nas okreću pravi milijuni. Vidjet ćemo presude, ali prema sudskim optužbama ispada da su Sanader i Vidošević u svojoj zabavi uspješniji od cjelokupne domaće industrije zabave, njima izgleda ide bolje.
Rasprodan je zdrav razum, a ne ulaznice
Zato je kod nas bitnije da ti negdje napišu da je bilo rasprodano, nego koliko si stvarno prodao. Sjećam se kad je Mišo Kovač u jednim pouzdanim dnevnim novinama pred par godina dobio slične kolajne za Arenu Zagreb a prodao je oko 4 tisuće ulaznica. Još oko 5 su podijelili preko prijateljskog trgovačkog lanca, mnogi su ušli na ‘mala vrata’, a tih desetak tisuća ljudi u dvorani (koja prima osamnaest i više), bili su dovoljni za novinski naslov “Mišo rasprodao Arenu“.
No, dobro, Mišo je u karijeri rasprodao dovoljno dvorana pa možda nije najzahvalniji primjer, iako je jasno da danas mnogima ne ide kao nekada, a mnogima nikada.
Uspjeh iz gradskog budžeta
Neki koji kod nas rasprodaju dvorane ne samo da ne bi ušli na popis ‘najboljih’, nego bi ih mogli komotno stavili na listu za izbjegavanje, ali to je naš problem a ne njihov.
Zato ovih dana kod nas nećete čitati godišnje izvještaje o zaradama ili uspjehu, ali ćete sa svih strana biti bombardirani vijestima o honorarima za doček Nove godine, često neprovjerenim, još češće namirenim iz gradskih budžeta. I u tom slučaju tržište ne otkriva nečiji stvarni uspjeh, više odnos lokalne uprave prema njima baš dragom glazbeniku kojeg vole i platiti.
Ovi su stvarno rasprodali
U takvoj situaciji dobro je da smo ovih dana kod nas (i oko nas) dočekali nekoliko zaista rasprodanih koncerata, za koje ljudi nisu štedjeli pare da kupe ulaznice, pa i da satima stoje u redovima. To se zove uspjeh: Oliver Dragojević tri dvorane Vatroslav Lisinski, Đorđe Balašević također tri, Josipa Lisac dva Lisinska (dvorana prima 1800 ljudi).
Vlado Kreslin u Ljubljani rasprodao je tri Cankarjeva doma (3×1500 posjetilaca), a 22.12. dolazi u Lisinski kao gost koncerta Rade Šerbedžije i Vlatka Stefanovskog.
Nećemo sad ulaziti na inozemna gostovanja, ali treba barem spomenuti sold-out Morcheebe s 1500 ljudi u Tvornici neku večer. Gledao sam ih par puta, malo su se ‘rasplinuli’ na otvorenom prostoru varaždinskog Špancirfesta pred koju godinu, ali u Tvornici su priuštili besprijekoran, moderan, ludo dobar koncert na kojem se vidjelo da ima publike koja hoće uživati u pravom clubbingu na najvišoj razini.
Rasprodaja najviše u trgovinama
I to bi otprilike bilo to što se tiče rasprodaje, osim u trgovinama. Bilo bi naivno misliti da se masovni ukus promijenio (jer i Thompson je rasprodao Dom sportova, a Severina Spaladium Arenu sa 7200 ljudi), ali je nedvojbeni podatak da se u ovim slučajevima radi o zaista rasprodanim koncertima, za koje se uzaludno tražilla ulaznica više i još uvijek se traži (ja više nemam).
Bez obzira na ukuse, ispada da su seniorski kantautori poput Balaševića i Kreslina, ili pjevačke snage poput Josipe Lisac i Olivera, na neku čudnu foru uspjeli nadglasati okolnu buku i zainteresirati publiku za neki suptilniji program u ovim ne baš suptilnim vremenima.
Ako ništa drugo bar nešto; obično su prostori koji kod nas za koncerte okupe više od tisuću ljudi ludnice (ili šatori ili doslovno ‘Ludnica’) i nude drugačiji, rizični program, rekli bi pogrom…
