Razgovor snimljen neposredno prije posljednjeg zagrebačkog nastupa Cradle of Filth s gitaristom Paulom Allenderom, bio je greškom autora izgubljen, a nakon što je pronađen, teška srca odlučili smo ga transkribirati i podijeliti s čitateljima jer pokazuje drugu stranu glazbene medalje u koju ne želimo vjerovati.
Intervju je dogovoren podosta prije novog dolaska benda u Zagreb, koji se pokazao razočaravajućim, a na dan samog razgovora nismo dobili potvrdu s kim razgovaramo, pa čak ni vrijeme razgovora. Takve su stvari u našem poslu uobičajene, pa panici nije bilo mjesta, no kako se približavao trenutak nastupa, sve je postajalo upitno. 
Uz trud i dobru suradnju s organizatorom, napokon smo dobili termin i neposredno prije razgovora saznali da je gitarist Paul naš sugovornik i to nakon što nas je iz prostorije za bend otjerao njihov menadžer rekavši kako mi kao medij nemamo što raditi išta pored njih, već čekati na hodniku dok se oni najedu i odmore. 
Upućeni smo u tour-bus nakon dvadesetak minuta čekanja na hodniku gdje smo pronašli netom probuđenog Paula koji nije ni znao za dogovoreni razgovor, ali se prisjetio kako je frontmen Dani rekao kako nema namjeru razgovarati s ikim tko nije televizijski novinar. 
Paul je otkrio kako odnosi unutar benda ne nalikuju obiteljskim, već strogo poslovnim, čemu svjedoči Danijeva dominacija, a najviše je šokirao izjavom da se sve svodi na novac.
Htio bih započeti s brojnim tribute bendovima koji svojim izvedbama i reinterpretacijama odaju počast Cradle of Filth. Znaš li da čak postoje hrvatski tribute bendovi i što misliš o tome?
Čuo sam tek jedan od njih i to u Meksiku. Kontaktirali su nas i poslali nam snimku jedne od svojih svirki i jako su dobro zvučali. Također je objavljen i tribute album s glazbenicima koje ne znam, ali stvarno neki od njih zvuče fantastično. Uvijek me zanima način interpretacije i koliko novog unesu u glazbu, posebice neki hrvatski bend.
Kad smo kod Hrvatske, jesi li uspio išta pogledati prije koncerta?
Ne, nisam imao previše vremena. Umorni smo od turneje, pa sam odspavao. Inače sam prezauzet za razgledavanje, posebice na ovoj turneji. Recimo dan prije koncerta u Zagrebu putovali smo kroz Srbiju koja ima tako grozne ceste da sam cijelo vrijeme proveo spavajući.
Možeš li nam reći nešto o tendenciji benda da portretira sotonističku ideologiju i simboliku, posebice oko kontroverzi pokrenutih nošenjem majica ‘I Love Satan’, ni manje ni više nego u Vatikanu.
Tada nisam bio u bendu.
Pa smatraš li da bend uopće treba takvu pozornost?
Ne, i da sam tada bio član ne bih to učinio. Po meni je to sve učinjeno zbog publiciteta. Uopće ne vjerujem da takve stvari postoje; više sile i takva sranja za mene ne postoje. Previše se stvari u svijetu događa svakodnevno da bih vjerovao u nekog demona ili Sotonu.
Pa Manson čini isto, a onda ga Dani naziva ‘lažnjakom i pozerom’. Nije li to isto i samim time licemjerno od njega nazivati ga takvim?
Da, vjerojatno jest. Ovisi o ljudima kako na to gledaju. Ponavljam, takve me stvari ne zanimaju jer je život prekratak da bih se time zamarao.
Što se tiče vaše glazbe, kao i u mnogim drugim slučajevima, ljudi imaju potrebu strpati vaš u jedan koš s etiketom određenog žanra, a vi nikako da progovorite gdje se nalazite po tom pitanju?
(Smijeh) To je vječna priča. Glazba nam ne treba kategorizaciju; dapače, od toga daleko bježim. Ljudi raspravljaju i prežvakavaju, ali mi smo običan metal bend. Ne vjerujem u neke podjele na, recimo, gothic metal i slične podžanrove. Mislim da ljudi trebaju takva imena kako bi nas ugurali na određeno mjesto u časopisima, a to je sranje.
Spomenuo si kako ne bi učinio isto što i bend po pitanju majica, što govori da nisi povodljiv, no kako se međusobno slažete kao kolektiv?
Dobro se slažemo, svatko ima svoje vlastite interese i jedino vrijeme kada se trebamo slagati je onda kad smo na pozornici. Na kraju dana, to je samo posao i ovo činimo kako bismo zaradili novac za život.
Volimo što radimo i glazba dolazi iz srca, ali se svodi na posao kao i onaj koji ti činiš. To ti je kao u uredu gdje ljudi rade na istom mjestu za iste ciljeve, ali imaju vlastite interese. Tako je kod nas, a mislim da je tako i s drugim bendovima.
Dani je pisao kao kolumnist za jedne glazbene novine i vjerojatno na taj način ljudima osvjetlao obraz benda i utjecao na mišljenje publike na sam bend, ali i glazbu. Što misliš o ovom načinu utjecaja na publiku?
Ljudi mogu poput njega pisati i davati svoje mišljenje, ali oni koji čitaju i slušaju glazbu moraju biti samostalni pri rasuđivanju i prosuđivanju.
Kako bi opisao posljednji studijski album u odnosu na prethodnike koji se uvelike razlikuju, ali i “Damnation And A Day” koji se smatra vašim najboljim albumom?
Ne bih rekao da je “Damnation And A Day” najbolji dosad. No, “Godspeed On The Devil’s Thunder” je mnogo brži i žešći, a tome doprinosi orkestralni dio. Ono što smo učinili s prethodnikom jest da smo ga učinili pričom za odrasle, koju smo ovdje ipak razbili i učinili ga pristupačnijim kroz jednu mračnu bajku.
Kad smo kod toga, Dani je na ovom albumu ugostio svoju 10-godišnju kćer Lunu Scarlett, koja je snimila naraciju na albumu. Kako je bilo raditi s njom?
Nemam pojma. Nisam ja radio s njom. Doveli su ju u studio da snimi naraciju i to je bilo to. Nisam ni znao da će Dani to učiniti. Ali ne bih komentirao što mislim o tome (smijeh), osim što bih rekao da bih ja to drukčije učinio jer na ovaj način i valja i ne valja. Problem je u tome što bend o tome nije ni raspravljao.
Otužno. Ne znam što bih ti rekao. No, reci nam kako je bilo ponovno raditi s glumcem Dougom Bradleyem, kao naratorom na čak četiri albuma?
Surađivati s njim je odlično jer se radi o našem prijatelju i dobrom glumcu. Međutim, za ovaj album trebali smo angažirati Tonya Todda, glumca iz filma “Candyman”, ali nakon što smo mu poslali tekst on se pomalo uvrijedio i nije shvatio koncept. Odbio je, iako se radilo o fakciji; stvarnom transkriptu jednog suđenja. S druge, pak, strane, Bradley se oduševio i odmah prihvatio posao.
Na naslovnici albuma imate poznati lik Hermesa Trimegistusa ili varijaciju na njega, pa koji bi onda bio koncept iza brojnih lica, znajući da se radi o srednjevjekovnom alkemičaru i osobi koja je prakticirala crnu magiju?
Nije nam to bila namjera, već pokazati različite mentalne faze i različita lica našeg protagonista koji bi bio rastrgan između kontradiktornih ideala, anđela i demona s različitih strana koju mu govore što (ne)činiti.
Za kraj bih te pitao o razlogu učestalih obrada različitih bendova, posebice The Sisters of Mercy. Misliš li da je jednom bendu sa stažem, diskografijom i kalibra poput vašeg takvo što potrebno?
Meni su takve stvari nepotrebne i uvijek se tome protivim jer ne vidim razlog obrađivanja tuđe glazbe, ako si ovdje kao originalni bend koji bi trebao predstavljati i stvarati svoju. Čak i da mi netko dâ razlog, ne bih ga razumio. Što se tiče The Sisters of Mercy, možda je razlog što smo veliki fanovi, ali smatram da naše obrade nisu dobre (smijeh).
