Nakon prijepodnevne šetnje sunčanim Zagrebom, udivljavanja arhitekturom Donjega grada i opuštanja u parku na Opatovini (‘bez gitare, hvala Bogu’, dometnut će Lenny Kaye), dobro raspoložena Patti Smith je malo iza podneva ležerno ušetala na press konferenciju u hotelu Regent Esplanade i poput ‘pravog paparazzija’ retro-polaroidom, ‘svojim dobrim prijateljem’, uslikala okupljene fotoreportere i kamermane.
Odlažući fotoaparat, prvo je okupljenima progovorila o svojoj ljubavi prema fotografiji, kojom se zarazila još u djetinjstvu listajući staromodne lifestyle-magazine iz pedesetih. Apostrofirala je nekolicinu fotografa iz viktorijanskog doba (L. Carroll, J.M. Cameron), potom Nadara, A. Sandera i, naravno, svog prerano preminulog prijatelja Roberta Mapplethorpea, kojem je često i rado pozirala pa je tijekom jednog od tih sessiona nastala i legendarna naslovnica za album “Horses” (‘fotka za naslovnicu je izabrana između svega dvanaest fotografija nastalih na tom snimanju’).
Započinjući priču o glazbi, Smith je jasno dala do znanja da u današnjem svijetu napredne tehnologije i izmijenjenih uloga u glazbenom biznisu razlikuje one čija je namjera postati bogat i slavan pa se prilagođavaju zahtjevima mainstreama od umjetnika koji se žele beskompromisno izraziti, doprinijeti kulturnoj sredini u kojoj djeluju i biti neovisni. 
Naravno, Patti sebe svrstava u skupinu neovisnih individualaca. Otkrila je da povremeno posjećuje MySpace stranice bendova (‘mladih garažnih bendova s kompjuterom i kućnim studijem’) koji na njezinom MySpaceu ostave komentar. U tom kontekstu spomenula je svojeg sina gitarista i kćer klavijaturisticu, očito njezine vodiče kroz šumu novih rock bendova. Svejedno, smatra da se današnje vrijeme razlikuje od šezdesetih kojima su vladali jaki pojedinci, ‘bogovi kulturnog izričaja čitave generacije’, J. Hendrix, J. Morrison, B. Dylan, J. Lennon, N. Young.
Uz opasku kako će kvalitetnim umjetnicima trebati vremena da ‘isplivaju’, Patti zaključuje da, u svakom slučaju, živimo u zanimljivom dobu u kojem svatko ima priliku izraziti se.
Treća velika ljubav Patti Smith je poezija, ‘jedan od najviših oblika umjetnosti’. Odmalena se napajala na poetskim izvorima W. Blakea, W. B. Yeatsa, C. Sandburga, W. Whitmana, kasnije i francuskih pjesnika Baudelairea, Verlainea, Rimbauda, zatim Nerude, Majakovskog, Lorce.
Svoju prvu zbirku poezije izdala je početkom sedamdesetih no ubrzo potom osjetila je potrebu za izravnom komunikacijom s ljudima, a što joj je omogućila rock glazba. U mladosti je imala previše energije da bi se izolirala i samo pisala ili čitala poeziju, željela se izraziti zvukom pa se uhvatila gitare i započela suradnju s Lennyem Kayeom.
S obzirom na Pattinu reputaciju antiratne aktivistice i oštre kritičarke Busheve administracije, pitanje o Barracku Obami se naravno nije moglo izbjeći. Smatra da je riječ o mladom, idealističnom čovjeku koji još uči pa se od njega mogu očekivati dobri ali i loši potezi. Ne slaže se sa svim odlukama koje je Obama dosad donio, ali je, ‘u moralnom smislu, riječ o dobrom čovjeku.’ U svakom slučaju, potrebno mu je dati određeno vrijeme da nauči kako svijet funkcionira i pokuša izbalansirati vlastite ideale i prijeko potreban diplomatski pristup surovoj stvarnosti.
Što se tiče večerašnjeg koncerta, njezine premijere pred zagrebačkom publikom, Patti i bend će predstaviti ‘klasičan repertoar’, uz pokoji eksperiment i improvizaciju te barem jednu, dosad neobjavljenu pjesmu. Povrh toga, može se dogoditi i da odrecitira nešto od Tina Ujevića, čiju je knjigu dobila na dar!
Pressicu je privela kraju recitiranjem “People Have the Power“, i to u maniri najboljih američkih propovjednika, te sugestivnim izvedbom pjesama “My Blakean Years” i “Grateful“, ovu potonju, kao posvetu Jerryu Garciji, u pratnji Lennya Kayea na akustičnoj gitari.
Pattin snažan i ekspresivan glas, njezin savršeni performerski nerv, punokrvni prateći bend i pjesmarica koja je već odavna ušla u rock antologiju garancija su iznimnog koncertnog doživljaja koji nas očekuje večeras u Tvornici.
Video – “Grateful“
foto: Dario Belić
