“Za ovo je trebala građanska hrabrost” reče Rozga povodom primanja Porina za hit godine i ostade živa. Par dana poslije, svi su nasrnuli na sirotu Jelenu k’o da je pokrala nešto.
A kad tamo, riječ je o ženi u ranim tridesetim koja pjeva istu kuruzu koju je pjevala i zadnjih 15 godina, samo, eto, svi su se digli na zadnje noge, k’o da Rozga odjednom ugrožava hrvatsku kulturu.
Ovogodišnja manifestacija Porina nije bila ništa bolja ili gora nego prošlih godina. Jest da je Đani Stipaničev bio više nego ukočen voditelj, no on ionako nije vodio neku veću priredbu. Jest da su skečevi svakakve kvalitete, no Bože moj, nitko nije od njih umro. 
Isto tako, nominacije i pogotovo kategorije su ubij-me-nježno, ali opet, ništa novo. Recimo, kakvog smisla ima staviti inače sjajan live-album TBF-a pod kategoriju ‘album godine’ (koji podrazumijeva objavu albuma s novim materijalom), ako je to zapravo kompilacija najvećih hitova izvedenih uživo? Sličan problem je bio s Nenom Belanom i njegovom “Tvornicom snova“.
Porinovci si često tepaju kako je to nagrada struke.
Pokojni Dražen Vrdoljak, istinska enciklopedija glazbe, bio je spiritus movens u formativnim Porinovim godinama (konkretno, prve dvije), prije negoli je misteriozno gurnut na marginu. Njegova stručnost opravdano nikad nije bila dovođena u pitanje, a nakon njegovog odlaska pojam stručnost počeo se opasno rastezati poput žvakaće.
Kada kažemo struka, obično se ne misli na publiku i glas naroda, pa je tako deplasirano da se za ikoju kategoriju pita publika putem sms-ova. Ako su struka mediji, to je također dvojbena komponenta. Primjerice, kad pod velom novinarske struke vidim Hloverku Novak-Srzić kako se veselo šepuri u prvom ili drugom redu, nešto me presječe. A kad pod imenom struka na istom skupu primijetim ekipu iz raznih polu-trač magazina, presječe me dvaput (za kog vraga su pak ti stručni?).
Nije problem što je “Biža” hit godine. U Porinovu punoljetstvu bilo je i gorih promašaja, kao što je na našoj estradi ili glazbenoj sceni bilo i goreg kičeraja. Veći je problem što glasačko tijelo Porina izgleda kao glasački popisi na parlamentarnim i predsjedničkim izborima u Hrvatskoj. Drugim riječima, riječ je uglavnom o ‘stručnjacima’ koje bismo trebali zdravo seljački pitati koliko su oni prošlogodišnjih albuma preslušali da dijele nagrade iza kojih se skriva magična riječ stručnost.
Ako su struka diskografi, a oni sami odlučuju koja će ‘njihova’ izdanja i izvođači biti nominirani za Porin, teško je zapravo tu razlučiti zašto bi oni trebali dijeliti ovakve ‘strukovne’ nagrade i koji je tu njihov interes. Prije svega, njihov sistem je jasan – koliko prodaš, toliko si uspješan i bok. Zašto bi nekog diskografa trebalo biti briga je li nešto retrospektivno umjetnički vrijedno, kad on kao trgovac gleda što je najbolje za prodaju (i to je legitimna pozicija)?
Za diskografa je, recimo, sasvim dovoljno da oda priznanje svom izvođaču koji se dobro proda. Njihov se interes najbolje može opisati upravo ovom formulom koja je Rozgi donijela nagradu za hit godine. Dakle, diskografima, kao trgovcima koji žive od prodaje, ne možemo zamjeriti zašto je Rozgina “Biža” hit godine, kad oni, i ovako i onako, traže ono što će se najbolje prodati.
Medijima isto koristi slična priča, nešto na rubu kontroverze, s mogućnošću da objekt same dileme ima dobre noge ili bujno poprsje. ‘Pa to je turbo-folk’, ‘Gdje je hrvatska kultura?’, ‘Šokantno’, pisat će se u medijima, i to istim onima koji su do prije mjesec dana Rozgu uzdizali na mjesto ‘kraljice hrvatske estrade’ koja je ‘zasjela na tron umjesto Severine’.
I Severina i Rozga su, s ovako postavljenim pjesmama i nastupom samo hrvatske varijante Lepe Brene. Isto tako, Madonnu se također može smatrati američkom varijantom Lepe Brene (jedina Madonnina ploča koja ima kakvog takvog smisla je “Confessions on the Dance Floor“). Ipak, da je nekim čudom Madonnina pjesma hit godine, 90% ovakvog rogoborenja ne bi bilo, svi bi se tome poklonili i rekli kako je Madonna ‘kraljica svjetskog popa’.
I kad smo već kod pop kraljica i kraljeva, taj termin očito jr rezerviran za ekipu koja dovoljno dugo i dovoljno uporno izvodi muziku bez veće umjetničke vrijednosti, da bi se u jednom momentu ljudi odjednom počeli tome diviti. Prije nego što je Rozga dobila epitet kraljice, šteta je ne spomenuti ‘legendu velikog srca’, Halida Bešlića, čija je muzika dugo vremena bila rezervirana za prigradske kafane (i za sprdanje među gradskom populacijom, provjerite pjesmu Zabranjenog pušenja “Halid umjesto Halida“), da bi se u jednom momentu dogodio ‘klik’ i eto – čovjek dvaput napunio Arenu Zagreb.
Glavni problem Porina dakle nije Jelena Rozga, ni Severina, niti Halid, nego svi oni ljudi u glasačkom tijelu koje ne vidite na ekranu i koji pate od kroničnog nedostatka hodanja ukorak s vremenom.
Drugi problem je deficit ponude alternativnih rješenja. Ako struka nagrađuje struku, kakvog smisla ima dati 15.426.798. nominaciju za Porin jednom prosječnom albumu samo zato što ga je napravio Gibonni (onkraj hrpe boljih domaćih albuma), ili Ericu Claptonu ili Joe Cockeru s isto takvim albumima, i to kraj jedne Joanne Newsom, Natalie Merchant ili sastava Arcade Fire?
Ako je toliki problem što hrvatska omladina konzumira cajke i ‘generalno lošu’ muziku (tako se može ustvrditi iz novina), što im isti taj Porin, ili hrvatska glazbena struka daju kao izbor? Kao nova nada izabran je Kinoklub, koji je do sada isporučio već viđeni generički pop-punk.
Kraj hrpetine kategorija u etno-folklornim-alternativnim kategorijama, niti jedna nominacija nije se našla za Ninu Romić, djevojku izuzetnog glasa i ogromnog autorskog potencijala, čiji je album “Daljine” nezasluženo ostao bez ičega. Isto vrijedi za dečke i cure iz Mika Male, barem su Markiz dobili nominaciju.
Umjesto zaključka… Preporučam konstruktivno djelovanje. Dobra glazba zaslužuje naše emocije. Loša glazba zaslužuje samo ignoranciju. Zgražanje nad lošom muzikom donosi kontra-efekt, a bilo kakav glazbeni snobizam, u vidu otvorene mržnje prema cajkama ili narodnjačkoj glazbi puko je svođenje razmišljanja i doživljavanja na taj ili još niži nivo.
A koje je rješenje za Porin? Izmisliti novog Dražena Vrdoljaka i ne izbaciti ga nakon dvije godine.
