Početkom svakoga ljeta, dogodi se nekako istovremeno da nas preplave teme Hrvatske koja se grca u raljama turizma. Nedavno smo na slučaju otoka Zečeva mogli svjedočiti njegovom ružnom naličju.
‘Mediteran kakav je bio nekad’ priča je koja se ne može servirati ni djeci, eventualno bogatim strancima sklonim mistifikaciji koji nakon kratkog boravka i površnog uvida napuštaju državu ostavljajući svoj danak u državnoj blagajni.
U Hrvatskoj kakva je danas ne samo da ne postoji sustavno i plansko upravljanje prostorom, već se turizam kao glavna grana gospodarska uvlači u svaku poru izvlačeći maksimalnu financijsku dobit i pritom nepovratno uništava okoliš. Turizam se odavno pronosi kao perjanica kulture i opstaje pod krinkom tradicije i mediteranskog identiteta. Nekoliko mjeseci turističke sezone ostavlja trajne posljedice na život lokalne zajednice, a s nastupanjem jeseni mjesta ostaju pusta, s trajnim ožiljcima u iščekivanju novih koje će donijeti nova sezona.
Otok Zečevo nalazi se u blizini Vrboske na otoku Hvaru, jedan je od malih otočića koji plutaju uz Hvar kao maticu. Nevelik, nenaseljen i prekriven borovom šumom, otok je u vlasništvu države i Hrvatskih šuma te se od 1972. vodi kao zaštićeno područje sa statusom značajnog krajobraza. U posljednjih pola godine njegovim se statusom manipuliralo izvan oka javnosti te je u samo nekoliko poteza otok podijeljen na dvije katastarske čestice od kojih je jednoj status prenamijenjen u poljoprivredno zemljište.
Paul Bradbury, glavni urednik portala Total Croatia News, duže vrijeme promatra malverzacije lokalne uprave sa spomenutim otokom, o čemu ekstenzivno govori u članku, koje su kulminirale objavom proglasa grupe ljudi koja je odabrala ostati anonimna. Na temelju letaka koji su počeli kolati Vrboskom, indikativnog naziva “Čihov je Škoj i čihov će biti”, vidljivo je da je poljoprivredno zemljište dano u koncesiju stanovitom S.T. iz Jelse za obavljanje ugostiteljske djelatnosti.
Za S.T.-a se vjeruje da je povezan s vlasnicima Carpe Diema, poznatog elitnog kluba na Hvaru, koji su na obližnjim Paklinskim otocima već otvorili jedan beach resort. Čovjek se, izgleda, našao na pravom mjestu u pravo vrijeme, pravo na otok Zečevo stekao kroz “koncesijsko odobrenje” za koje nije potreban javni natječaj. A samoj obali nekad zaštićenog otoka, sada prenamijenjenog u poljoprivredno zemljište, pridan je status pomorskog dobra i koncesija na 36 metara od obale, za razliku od uobičajene koncesije za ugostiteljske objekte koja seže najviše 12 metara od obale.
Carpe Diem je jedan od prvih luksuznih klubova na otoku, otvoren u vrijeme kada je ovaj tip turizma na Hvaru bio još u povojima. Prosječan korisnik interneta bi površnim traženjem došao do nelaskajućih informacija o klubu, od TripAdvisor recenzija do članaka u kojima se spominje zatajenje mjesečne zarade u iznosu od nekoliko milijuna kuna preko tvrtke koja se zove Hrenovka.
Ako vam se čini apsurdnim, ovo je samo jedna u nizu situacija koje zvuče kao da dolaze iz scene neke crne komedije o hrvatskom turizmu – nešto tipa Prosjaci i sinovi premazani sa srpskim filmovima i sažvakani s već prežvakanom hrvatskom svakodnevicom. Servirana zajedno s prenamjenom zaštićenog krajolika u obradivo zemljište ili proglašavanjem obalnog područja pomorskim dobrom ili učinkovitom hrvatskom birokracijom koja ovakvu odluku provede u rekordnih osam dana.
Od uništenja okoliša, rada lokalne uprave, do prava na prostor, brdo je rasprava koje ova tema povlači. Jedan od upečatljivih problema koje ovakvi fenomeni proizvode je i sama struktura gostiju, gdje se stvaranjem elitnih, ograđenih i privatnih party dvorišta ‘istjeruje’ lokalno stanovništvo i gosti koji godinama ljetuju na takvim mjestima, a sada bi trebali ustupati prostor gostima koji bolje plaćaju. To se u manjoj mjeri događa postavljanjem ležaljki po javnim plažama na kojima se gost osjeća neugodno stišćući se na ručniku uz pogled na plastičnu bijelu plažu. U istom redu dolazi i određena netrpeljivost prema gostima koji ‘ne troše dovoljno novca’. U većoj mjeri se to događa zakupljivanjem čitavih plaža ili otoka za privatne resorte ili sve popularniji glamping.
Naravno, takve pojave se odvijaju po različitim pravilima, s različitim ciljevima i na različitim stupnjevima zakonitosti. Iz cijele priče je jasno da otok Zečevo leži na samom kraju negativnog spektra. A ovo je samo jedan od slučajeva koji je naizgled prošao ‘ispod radara’, protiv kojih se bore građanske inicijative poput Pokreta Otoka ili anonimnih Hvarana koji su sastavili ovaj proglas. U njihovom udruživanju i dugoročnom radu prema samoodrživosti neovisnoj o državnom financiranju leži budućnost otoka. Pozitivan korak ka revitalizaciji otoka i iskorištavanju njihovih turističkih potencijala čine mali lokalni festivali poput hvarskog Tam Tama, bračkih Graffita na gradele ili lastovskog Otoka glazbe. Iz njihovog je rada jasno da postoji odgovornost i vrijedne lokalne zajednice koje osluškuju bilo svojih otoka. U građanskim udrugama i djelovanju novinara poput Paula Bradburyja ostavlja se prostora za nadu o boljoj budućnosti hrvatskog turizma.
